„Postoje profesije koje su štetnije od industrijskog dizajna, ali ih je svega nekoliko.“ Viktor Papanek
Nijedan zakon prirode ne mimoilazi čovjeka. Ali u poslednja dva vijeka čovjek je uspio da „iskoči“ iz jedinstvenog zakona kruženja materije i energije i stvori otpad, gomile nečega i ničega! Tone materijala, objekata i predmeta, kada im istekne rok upotrebe, postaju strana tijela u prirodnom procesu razgradnje. Ako čovjek ne unapredi shvatanje dizajna i proizvodnje, naša planeta biće „obogaćena“ nepreglednim dolomitskim pejzažima sačinjenim od otpada, neiskoristivog, opasnog rudnika nusprodukata. Arhitekti i dizajneri mogu biti važna karika u ovom procesu, i svojim znanjem i promovisanjem drugačijeg pristupa izmjeniti tokove današnje proizvodnje i upotrebe materijala.
Reciklaža i ponovna upotreba otpada bili su prisutni vjekovima unazad, ali od prethodnih generacija nijesmo naslijedili otpad! Kako je cilj ekonomije masovne proizvodnje i potrošnje da privremeno zadovolji ljudske potrebe, potpuno je zanemaren cjelokupan vijek trajanja jednog proizvoda. Nakon što čovjeku postane bespotreban i suvišan, određeni predmet ili objekat postaje dio nepreglednih deponija. Zatim stižu nova stolica ili krevet, nova kuća... I problem je riješen! Ali do kada?
Kako u prirodi ne postoji otpad i sve ima svoju svrhu, slijedi da je čovjek modernog doba, sa svim otkrićima ali i njihovim prilično strašnim posljedicama, još uvijek na početku upoznavanja prirodnih zakona. Još u V vijeku su u japanskom svetilištu Ise podignuti hramovi.Vremenska prolaznost je osnovni princip građenja – hramovi se grade i razgrađuju na svakih 20 godina. Poštujući prirodu i njene cikluse, arhitektura se povinovala privremenosti i prolaznosti kao vrhunskom zakonu prirode. Koliko su arhitektura i dizajn danas bliski takvom shvatanju? Da li se princip trajnosti još uvijek shvata u pogrešnom kontekstu – trajanje bez funkcionalne opravdanosti, trajanje bez prilagodljivosti, trajanje zbog trenutnog stila, trenutnog vlasnika i budžeta? Možda je ključ u tome da princip održivosti zamijeni princip trajnosti; jedino ako su sistemi održivi u budućnosti, oni će biti i trajni.Da bi eliminisali otpad u procesu građenja, arhitekti u budućnosti treba da kreiraju građevine koje bi „težile“ stanju prirodnih sistema, da dizajniraju proizvode koji se mogu razgraditi ili reciklirati i ponovo upotrebiti. Savremeni dizajn i arhitektura, kao oblasti zbog kojih se pokreće 50% proizvodnje i industrije, ne smiju isključivati principe održivosti. Upravo je na arhitektima i dizajnerima da zahtjevaju i upućuju na drugačije održive pristupe, njihove odluke mogu diktirati tržište materijala, tehnologije, novih proizvoda.
Koliko je neefikasna proizvodnja ljudskih dobara, objašnjavaju nekadašnji podaci iz World Wide Fund For Nature – International:
„Prema gruboj procjeni biokapaciteta planete – sposobnosti Zemlje da obnovi resurse za robu i usluge koje konzumiramo – postoji 12 milijardi hektara produktivne oblasti. Ako se izdvoji minimum od 10% zaštićenih oblasti, primjećuje se da već od ranih osamdesetih čovečanstvo konzumira više resursa nego što planeta može izdržati. Danas konzumiramo 20% više od produktivne vrijednosti planete svake godine. Možda se ne možemo složiti u detaljima šta bi mogla biti održiva civilizacija, ali se svakako moramo složiti da sadašnji način našeg funkcionisanja nije održiv. Jer ako bi cijeli svijet živio kao prosječan Evropljanin, bile bi nam potrebne tri planete, ili ako bismo svi živeli kao prosječan Amerikanac, bilo bi nam potrebno pet planeta.“
Eksperiment izveden u San Francisku prije nekoliko godina, podizanje kuće od otpada – Scraphouse, primjer je preispitivanja nekadašnjeg pristupa dizajnu, građenju i upotrebi materijala. Odbačeni predmeti, materijali s deponija ili otpad na aktivnim gradilištima privremeno su transformisani u malu porodičnu kuću, demonstrirajući kako i dalje imaju svoj efikasan životni vijek.
Povodom Dana planete, 2005. godine okupljen je tim arhitekata, umjetnika, preduzimača, gradskih zvaničnika i inženjera da bi podigao kuću samo od otpada i ponovo iskoristivih materijala. Redefinišući standardni plan porodične kuće, Scraphouse design tim proizveo je elegantno rješenje, inspirisano otpadom. Od temelja do frontalnih vrata iskorišćen je popravljen već upotrebljen materijal. Tim je proveo tri nedelje u potrazi za građevinskim materijalima i namještajem, baveći se završnim obradama, nabavljajući novo samo u slučaju tehničke opreme i veznih elemenata. Neki popravljeni materijali bili su ponovo upotrebljeni u istu svrhu, dok su drugi reinkarnirani na različite neobične načine.
Glavna rešetkasta konstrukcija, koja nosi krov, pronađena je na nekom od gradilišta. Za oblaganje fasade korišćene su manje metalne table, dvonedjeljni otpad lokalne fabrike, a jedan od spoljnih zidova obložen je i starim repariranim pločama saobraćajnih znakova. Radna kuhinjska površina izlivena je od betona u čiju su smjesu ubačeni ostaci izlomljenih raznobojnih keramičkih pločica, i zatim dobro izglazirana. Podovi su obloženi plotovima odbačenih vrata iz jedne škole, a preostali otvori su popunjeni betonom. Jedan od unutrašnjih zidova sastavljen je od mnogobrojnih komada odbačenih lajsni od različitih materijala, boja i veličina, koje čine zanimljiv mozaik.
Možda bi mogla nastati čitava naselja, Scrapsettlements, kada bismo pretresli svoj otpad. To može biti rješenje, ali bolje je da ne stvaramo otpad i da stvorimo uslove za neprekinuti lanac: >>> DIZAJN - IZVOĐENJE - UPOTREBA - PRESTANAK UPOTREBE - RECIKLAŽA - DIZAJN - PONOVNA UPOTREBA >>>
Autorka: Nataša Ilinčić
Bookmark with:
| < Prethodna | Sljedeća > |
|---|
