intervju sa : Helmut C. Schulitz
Koje su tačno ekonomske prednosti građevinskih materijala koje ste odabrali u poređenju sa drugim?
Prednost ekonomičnijih građevinskih elemenata i materijala ogleda se u estetici jednostavnosti. Skuplji materijali nijesu uvijek i atraktivniji. Ponekad je, međutim, jedina prednost cijena; na primjer, nije nam bilo važno da li je krovna konstrukcija izvedena u drvetu, ili u kombinaciji čeličnih i drvenih nosača. Planirali smo i dokumentovali obje alternative paralelno i ekonomičnije rješenje – u ovom slučaju, čelična konstrukcija – je konačno izabrana. Naravno, ponekad, ekonomičniji građevinski elementi donose više nezgoda. Bili smo prinuđeni da prihvatimo standardan format izlivenih elemenata a i da ne konstruišemo oblikovne elemente koje smo mi željeli i koji se uklapaju u naš koncept mnogo bolje, ali jednostavno nijesu ulazili u budžet. Ove nezgodne situacije zahtijevale su i dodatan rad.
Kako zamišljate da će izgledati buduća ekonomski isplativa i energetski efikasna gradnja?
Buduća ekonomski isplativa i energetski efikasna gradnja je, naravno, kontradiktorna. Obzirom na činjenicu da su svjetski izvori materijala i energije limitirani, i da više ljudi živi u siromaštvu nego u blagostanju, naša odgovornost leži u razvoju maksimalnih životnih prostora sa minimumom materijala i finansijskih sredstava. Ekonomska isplativost i očuvanje resursa ne podrazumijevaju isto u procesu gradnje. Sa povećanjem zarada u industrijalizovanim državama, značenje ekonomski isplative zgrade je često izopačeno – prihvata se veća potrošnja materijala sa ciljem smanjenja plata, pa čak i troškova planiranja.
Svi planeri su svjesni da ekonomski isplativa gradnja zahtijeva više planiranja, ali taj dio klijenti ne žele da nadoknade. Sve više i više investitora i klijenata su mišljenja da će smanjenjem honorara za planiranje i projektovanje, smanjiti ukupne troškove. Na primjer, ja razumijem kada je budžet za projektovanje konstrukcije toliko smanjen da inženjer nije u mogućnosti da ukalkuliše rad na ekonomičnom dizajnerskom rješenju; tada on/a samo proračuna kritične grede i stubove i primijeni ih na čitav projekat. Utrošak materijala u ovakvim situacijama je toliko veliki i tako skup, da su uštede napravljene na honorarima planera prevaziđene velikim troškovima za materijal.Većina klijenata ovo obično ne prepoznaje. Rezultat svih ovih mjera uštede je da se kreiraju zgrade za „masovnu proizvodnju“, dobro poznate u SAD-u već decenijama, kao „unaprijed projektovani objekti“.
Živimo u šizofrenim vremenima: sa jedne strane postoji jeftina gradnja koja jasno pokazuje da je ušteda napravljena u planiranju i u izgradnji, a na drugoj strani kreiraju se građevine čiji budžeti nemaju nikakvog osnova, u stilu „Bilbao efekta“. Kada je naslućeno da nagomilani dodatni troškovi – 304 miliona eura za završavanje koncertne hale u Valensiji u poređenju sa planiranih 84 miliona – mogu biti nadomješteni povećanjem profita iz turizma /kao u Bilbaou/, od tada se čak i ove građevine smatraju ekonomski isplativim, u kapitalističkom smislu.
Šta tačno ekonomska isplativost znači je kontraverzno pitanje. Jedna stvar je, međutim, sigurna; nijedan arhitekta nikada nije priznao da gradi na neefikasan ili neisplativ način. Ne postoji oblast u gradnji u kojoj postoji više neispravnih informacija kao što su troškovi. Konačno, planiranje troškova dozvoljava tako veliku fleksibilnost i veoma je teško kontrolisati ga iz razloga što tu oblast niko zaista ne razumije potpuno, ne umije da upravlja njome ili ne preuzima odgovornost za kompleksne interakcije koje podrazumijeva proces izgradnje. Na primjer, nijedan član žirija na nekom arhitektonskom konkursu nije nikada preuzeo odgovornost za svoju odluku da izabere određeni projekat koji se odlikuje kompleksnim dizajnerskim rješenjem, koje nije sasvim razmotreno u svim svojim aspektima i koje kasnije dovodi do eksplozije troškova i produžavanja perioda izgradnje. Različite strane uključene u proces izgradnje su usredsređene na limitiranje svoje odgovornosti. Konstruktivni inženjeri i konsultanti nevoljno se uključuju u pitanje estetike i dizajna zgrade, kao i arhitekti u proces izvođenja. Očekivanje da ekonomsku isplativost može da kontroliše projektni menadžer je osuđeno na propast, zato što njegovo profesionalno iskustvo nema nikakve veze sa dizajnom.
Da bi ekonomska isplativost i energetska efikasnost izgradnje imali budućnost, koncept profesionalnog kapaciteta mora ostati osnovni element procesa projektovanja. Ovo ne mora biti ograničeno samo na funkcionalne karakteristike, već treba da uključi sve elemente zgrade; konstrukciju, tehničke servise, orijentaciju prema suncu, ventilaciju i fizičku formu građevine. Cilj bi trebalo da bude da se ispune zahtjevi projektnog zadatka tako što se istovremeno minimiziraju količine materijala i energije upotrijebljene u procesu gradnje.
Često za neuspjeh postizanja ekonomski isplative građevine nijesu krivi planeri. Mnogi klijenti su krivi zbog sopstvenih predrasuda. Nije svaka jednostavna forma ekonomična i nije svaka komplikovana forma skupa. Prije trideset godina, naš studio u Los Anđelesu je primio zahtjev da pojednostavi fasadu jednog objekta, koja se tačno uklapala u budžet, tako da građevina ne izgleda skupo jer klijent želi da izbjegne moguću kritiku. Imali smo slično iskustvo, ali sa drugačijim rezultatom, sa jednim sportskim kompleksom za ice-skating u Nemačkoj. Dizajnirali smo jednu dinamičnu formu koja se potpuno uklapala u projektni zadatak konkursa i pobijedili smo. Potpisali smo ugovor, nakon što je jedna nezavisna konsultantska kuća procijenila da naše dizajnersko rješenje može da se izvede sa planiranim budžetom. Klijent je smatrao da je forma objekta previše komplikovana, a želio je i da proširi objekat za 10%. Bio je mišljenja da to može da se postigne pojednostavljenjem forme i arhitektonskog dizajna. Pošto smo iznijeli naš stav da je to nerealistično, klijent je odlučio da se izgradi drugo pobjedničko rješenje. Jednostavna kubična forma drugog arhitektonskog rješenja trebalo je da košta 22 miliona eura. Rezultat ove teorijske pretpostavke o ekonomskoj isplativosti je taj da je do danas objekat nezavršen, a već je prekoračio budžet za 8 miliona eura. Predrasuda da su jednostavne forme ekonomičnije je vodila povećanju troškova više nego ukupni troškovi našeg projekta za Ice Stadium u Wolfsburgu.
izvor: Cost – Effective Building , DETAIL ; Christian Schittich
| < Prev | Next > |
|---|
