intervju sa : Rudolf Hierl
Ljudi vole da kupuju jeftino. Novi DVD player košta upola manje nego popravljeni stari /mada, po opštem priznanju, stari je trajao duplo duže nego što će trajati novi/. U isto vrijeme, iako danas cijene mnogih stvari padaju, ljudi su spremni da papreno plate za ekskluzivne luksuzne predmete – što je pokazatelj rastuće polarizacije koja je prisutna u društvu. Procjena troškova ima različite karakteristike: sama cijena je jedan faktor, a krajnji kvalitet je drugi. U arhitekturi, u ovom trenutku, diskusija je usmjerena na prvi faktor, ali je ipak povezana sa željom da se obezbijedi adekvatan kvalitet. Ovaj tekst istražuje vezu između procjene troškova u izgradnji, a da to ne podrazumijeva jeftinu gradnju.
Istorijski pregled
U Njemačkoj, procjena troškova u izgradnji datira iz uspješnih 80-ih godina 20. vijeka i postmoderne arhitekture. Krajem tog perioda učinjeni su prvi napori da se gradi vodeći računa o troškovima i kvalitetu prostora. Kada analiziramo projekte koji su realizovani tada, iznenađujuće je koliko su vizuelno atraktivni. To je bilo postignuto bogatstvom materijala, detalja, formi i završnih obrada, od kojih nijesu bili svi primijenjeni po održivim principima. Ujedinjenje dva dijela Njemačke 1989. godine, rezultiralo je velikom promjenom političke klime. Uz to, postajao je prisutan i finansijski trend koji je određivao mnoge ekonomske procese, danas poznat kao „globalizacija“. Sve ovo je, očigledno, imalo uticaja na sektor izgradnje, koji je vjekovima bio relativno inertan i ne posebno inovativan. Pritisci po pitanju troškova i ograničenja u kvalitetu dovela su do značajnih promjena u izgradnji objekata. Faze planiranja i izgradnje, kao i oblast regulacije, imaju glavni uticaj na cijenu izgradnje, i jedino ako ih sve uzmemo u razmatranje, procjena troškova u gradnji može biti moguća.
1. Paralelno planiranje
Iz iskustva znamo da kada je proces projektovanja završen prije nego što izgradnja započne, postoji uvjerenje da će biti izgrađen jedan ekonomičan objekat. Takođe znamo da stvari koje nijesu bile dobro promišljenje tokom faze projektovanja, često se pokazuju kao mane na kraju. To je posebno očigledno u odnosu između konstrukcije građevine i mehaničkih instalacija. Prepoznavanje ovih propusta za vrijeme faze izgradnje, može učiniti neophodnim ponovno razmatranje projekta i dalekosežnih mjera na gradilištu, kao što su promjene u radovima koji su već završeni. Postupci ove vrste – sječenje završenih betonskih djelova, izmještanje instalacija ili prostorija, konstrukcijsko ojačavanje – kada je izgradnja već u poodmakloj fazi, vjerovatno mogu da budu neprimjereno skupi i da zahtijevaju dodatan rad na projektu. Provjeravanje prostornih veza, spratnih osnova, tehničkih instalacija, i standarda - posebno onih koji se odnose na buku, zaštitu od požara i termoizolaciju - uz generalno povećanje obima projekta i povećanje troškova su nepovoljni rezultati. Takođe, bilo koje promjene u projektu moraju biti koordinisane sa drugim timovima projektanata i izvođačima radova. Vrlo je vjerovatno da će se sve dešavati pod vremenskim pritiskom, što je dodatni uzrok mogućih grešaka. Drugim riječima, proces projektovanja koji se odvija paralelno sa fazom izgradnje ne vodi uštedi vremena i novca, kao što je, možda, na početku izgledalo. Češće vodi poteškoćama u kontroli troškova i zadržava proces izgradnje, kao i što čini da logistika na gradilištu postane skuplja. Kada izgradnja započne, obim informacija dramatično eksplodira; u ovoj eri AutoCad-a, interneta, virtualne koordinacije i digitalnog planiranja, prije bi se moglo pretpostaviti da će svi ti činioci uticati na smanjenje informacija a ne uvećanje, i da će postati lakše kontrolisati proces. Nije neuobičajeno da mnoge važne odluke bivaju „pregažene“ ovim obimom informacija, a da projektanti ne shvate odmah posljedice. Ovi „spavači“ se često pojave mjesecima kasnije i izazivaju pustoš. Naravno, situacija je tada drastično različita od one kada je projekat započet; napravljen je ugovor i vođenje pregovora je predominantno u rukama anagažovanih projektanata. Promjene i produžeci u projektu otvaraju poželjne mogućnosti za finansijsko prilagođavanje honorara i troškova.
Planiranje prije gradnje
U situacijama kada je projektovanje završeno prije nego što je izgradnja započela, može se pretpostaviti da su svi aspekti radova razmotreni. Građevinske kompanije su odgovorne za efikasno planiranje izvođačkih radionica i montažu instalacija, i u namjeri da osiguraju svoj finansijski uspjeh, imaju veliki interes u pronalaženju i otklanjanju konfuzije ili netačnosti u projektu. Obiman planerski program koji je urađen prije početka izgradnje je pouzdana baza na osnovu koje se mogu nastaviti dalji radovi. Bilo koji rizik u proračunima onda leži u izvođenju radova, a ne u projektovanju.
Građenje kao proces
Potreba da projektovanje bude završeno prije nego započne izgradnja je zasnovano na jednom starom konceptu građenja kao procesa koji se sastoji od pojedinačnih faza koje se izvode jedna za drugom po tačno utvrđenom redoslijedu. Kvalitet tog procesa se zasniva na jedinstvenom projektantskom rješenju i potpuno se umjetnički ostvaruje kroz ad-hoc odluke na licu mjesta. Koncept se zasniva na ideji da svaka grupa radova u određenom redoslijedu doprinosi krajnjem rezultatu .
Ali nijedna od ovih situacija više ne postoji. Stari način izgradnje zamijenjen je kompleksnom podjelom na simultanu proizvodnju – često u formi prefabrikovanih elemenata. To zahtijeva veće konceptualne i dizajnerske sposobnosti arhitekata kako bi mogli da rukovode svim prostornim aspektima /granama/. U isto vrijeme, ovaj način zahtijeva složenu tehničku infrastrukturu u okviru koje radovi mogu da se izvode. Kompaktnost projektantskog i izvođačkog procesa utiče na veze i interakciju svih elemenata objekta.
Građenje kao proces sastavljen iz komponenata
Proces građenja je danas zasnovan na jasnoj podjeli odgovornosti gdje se komponente prefabrikuju paralelno, a ipak nezavisno jedna od druge, prije nego što budu simultano montirane na gradilištu. Za vrijeme podizanja glavnog kostura objekta, na primjer, fasada zgrade može biti proizvedena kao serija fasadnih elemenata, a čija montaža mora da uzme u obzir dopustljive tolerancije nastale u izgradnji. Ako govorimo o toleranciji od 3 cm na 10 m, to jasno ukazuje koliko je konstrukcija kao cjelina vrlo gruba. I to, na primjer, čini besmislenim crtanje finalnog plana popločavanja sanitarnih prostorija prije nego što je osnovna konstrukcija završena. Ukoliko postoji unaprijed planirana koordinacija dimenzija, onda se mogu dodati jedino gotovi prefabrikovani sanitarni blokovi ( ili alternativno, prihvatiti detaljno prilagođavanje situaciji na gradilištu).
Simultano građenje
Proces simultanog građenja zahtijeva veće tolerancije nego hronološko građenje; i takođe povećava probleme u predjelima spojeva. Veće tolerancije rezultiraju većim brojem spojeva, koji mogu da pokvare estetiku. Estetika prefabrikacije može, u stvari, da prikaže komponentalnu karakteristiku konstrukcije, ali se često taj pristup nevoljno prihvata.
Ako arhitekta želi da primijeni integralni i monolitan pristup u dizajnu građevine, jedan od najvećih izazova leži u tome kako prevazići problem tolerancije. Ako to nije riješeno u projektu, ili nije potpuno shvaćeno od strane inženjera koji vode izgradnju, komplikacije sa troškovima su neizbežne. Sve prednosti prefabrikacije, paralelnih procesa proizvodnje i simultanih montaža biće ugrožene mjerama prilagođavanja, koje znače veliki broj dana korektivnog rada. Iako se sistem spojeva obično primjenjuje da popravi takve situacije, oni su slabo rješenje. Dva dijametralno suprotna rješenja su moguća: spojevi mogu biti integrisani u strukturnu artikulaciju građevine ( npr. iza stuba ili parapetnog zida ili na spojevima između podnih obloga); ili se karakteristika spojeva može prepoznati kao element dizajna.
High tech, low tech
Globalizacija je donijela jednu internacionalnu dimenziju gradilištima i prilično je ubrzala cio proces izgradnje. Građevinske firme su moderni nomadi, koji se sele sa jedne lokacije na drugu sa svojim kontejner-kancelarijama, obezbjeđujući specijalizovane usluge. Ova internacionalizacija reflektuje jedan stari problem: zavisnost građevinskih aktivnosti od određenog socijalnog konteksta. Dok je elitno graditeljstvo starih Grka moglo da razvije visokotehnološke vještine u relativno kontrolisanim okvirima i prečisti ih do tačke perfekcije koja oduzima dah, globalno rašireni rimski graditelji su morali da se oslone na mnogo jednostavnije, robustne i – veoma važno – široko razumljive tehnike građenja. Standard je neophodno bio nisko-tehnološki.
U prošlosti, kao i danas, globalizacija nije stimulisala ekskluzivitet ni u tehnologiji ni u detaljima. Njen najveći doprinos je u smanjenu cijene masovno proizvedenih tehničkih produkata. To je iritirajuća situacija u zemljama u kojima se konstruktivne tehnike i građevinski materijali i dalje velikim dijelom izvode ručno. Masovno proizvodeni produkti sa tržišta građevinskih materijala se postavljaju zajedno sa zanatski izvedenim radovima na licu mjesta: na primjer, industrijski proizvedeni prozori, sa ručno izrađenim prozorskim simsom su zajedno integrisani u procesu projektovanja. To ponekad vodi do nerješivih konflikata, tako da arhitekta mora da riješi problem kvaliteta proizvoda dizajnirajući ih sam; ili mora upotrijebiti visokokvalitetne proizvode.
izvor: Cost – Effective Building , DETAIL ; Christian Schittich
| < Prethodna | Sljedeća > |
|---|
