Prostor Crne Gore zaslužuje hiruršku preciznost u prostornom planiranju a ne grube i predimenzionirane strukture koje će ga trajno devasirati. To, naravno, ne znači da treba da se odričemo krupnih intervencija, već samo znači da ih treba dobro i stručno promišljati. Država mora iznova da prespita viziju prostornog razvoja Crne Gore, da podigne ugled, kapacitete i stručnost sistema prostornog planiranja, da spriječi korupciju i pritiske na planere. Tek tada možemo očekivati da planiramo prostorni razvoj, a ne samo da iscrtavamo kvadrate, kaže Gligorić.
- Kod nas se misli da će veliki objekti i ogromni broj kvadrata donijeti boljitak i finansijsku dobit. To i jeste razlika između razvoja i održivog razvoja. Izgubili smo kontrolu nad prostorom i samo ga bjesomučno urbanizujemo, ujedno degradirajući ga i smanjujući mu vrijednost. Pametno planiranje koje donosi dobrobit za sve nas zahtjeva znanje i političku volju da se odupre privatnim interesima, kaže u razgovoru za Portal Analitika arhitektica Biljana Gligorić, član izvršnog odbora NVO Expeditio i potpredsjednica Nacionalnog savjeta za održivi razvoj.
Nevladina organizacija Expeditio iz Kotora poznata je po brojnim projektima koji za cilj imaju afirmaciju kulturnog nasljeđa, oživljavanje starih gradova, održivog planiranja, jednom riječju arhitekture koja ima respekta za prostor kao potrošiv i izuzetno vrijedan resurs. NVO je osnovalo nekoliko arhitekata, a njihovu namjeru slikovito opisuju riječi koje se mogu pročitati na sajtu Expeditia: “Nemojte nikada sumnjati da mala grupa mislećih i posvećenih ljudi može promijeniti svijet. Zapravo, samo tako je oduvijek i bilo.” A svijet i svijest nije lako mijenjati, posebno kada je u pitanju problem prostornog planiranja u Crnoj Gori. Mnogo je za posljednjih dvadesetak godina građeno, potrošene su vrijedne lokacije i stiglo se do trenutka kada da imamo prostor spreman za urbanističku reciklažu.
Na konstataciju da se kod nas često govori o održivom razvoju, pominju odlične prostorne mogućnosti i ambijentalne vrijednosti, a sa druge strane prostor nemilosrdno iscrpljuje, Gligorić kaže da je krajnje vrijeme da se zapitamo da li je dobro ovo što radimo i sa riječi pređemo na djela.
- Dobro je da smo kao društvo izabrali da budemo ekološka država i da je naš razvoj održiv. To je prvi korak. Nakon toga deklarativne zamisli treba primjeniti. To se, nažalost, kod nas nije dogodilo, ili makar ne u mjeri da budemo zadovoljni. Nije dovoljno nešto samo željeti, potrebno je istinski to razumjeti. Nažalost, da bi materijalizovali principe razvoja koji je održiv, i sačuvali prelijepu prirodu, kulturno nasljeđe i sve druge materijalne i nematerijalne vrijednosti, ispriječili su se privatni interesi, nedovoljno demokratizovano društvo i politički sistem, nekompetencija ljudi koji odlučuju, korupcija, negativna selekcija kadrova... Mi moramo da radimo na vrednovanju znanja i inovacija, na demontiranju ovih anomalija, a samim tim, načinićemo i konkretnije korake prema održivom razvoju.
ANALITIKA: Budva je tipičan primjer da treba raditi promišljenije. Ipak, Ministarstvo održivog razvoja i turizma dalo je saglasnost na plan „Budva centar“, koji je izazvao mnogo polemika u javnosti. Kako ovo komentarišete...
GLIGORIĆ: Ono što zabrinjava prilikom donošenja plana jeste činjenica da je došlo i do fizičkog obračuna sa planerom, što nije nešto što bi smjelo da se zanemari, ili bar da se ne izvuku pouke. Planiranje prostora je ozbiljan sistemski proces koji država mora da vodi odgovorno, savjesno i sa puno znanja. Čini mi se da je kod nas potpuno obesmišljeno prostorno planiranje, i sve se svodi na ucrtavanje željenih kvadratura. Ne razmišlja se o posljedicama tako olako iscrtanih objekata. Mislim da je u ovom slučaju u Budvi važno da se do kraja rasvjetle sve okolnosti, da se utvrdi da li je bilo ili ne korupcije u konkrtenom slučaju, jer prepuštanje slučaja špekulacijama samo nadalje ruši ugled i integritet planerske struke, a koji je, mora se priznati, već dugo degradiran.
ANALITIKA: Primjer Budve, a slično je i u ostalim gradovima na primorju, potvrđuje da mi nemamo samo problem sa divljom gradnjom, već da su problem sami urbanistički planovi. Reklo bi se da su to crteži u kojima treba zabilježiti želje graditelja, jer teško je drugačije objasniti sve ovo što se dešava u prostoru....
GLIGORIĆ: Kod nas postoji trend prelaska iz zone nedostatka planova do jedne hiper-produkcije planova, čime je, samo naizgled, rješen problem bespravne gradnje. Nažalost, mi smo dobili sada samo mnogo ozbiljniju situaciju: samo se ubrzava degradacija i potrošnja prostora. Ranije smo imali slučajeve bespravne gradnje, sada ćemo imati čitave komplekse ili naselja koji su brzo, bez dovoljno inidikatora, i jasne svrhe, ucrtani i stavljeni u funkciju. Više nije problem bespravna, već pravno neadekvatna, predimenzionirana gradnja.
ANALITIKA: Zanimljiva je definicija grada, koju zna da ponovi ovdašnji arhitekta, a po kojoj je grad sve ono što ostane kada mu se oduzmu kuće i ulice. A naši su gradovi postali samo grupe kuće, a i ulice su često uske, bez trotoara...
GLIGORIĆ: Prostorno planiranje je kompleksno. Kod nas se misli da je planiranje samo crtanje gabarita kuća, što je ono najmanje. Čak i ja kao arhitekta, ne osjećam se dovoljno pozvanom da o prostornom planiranju diskutujem na dovoljno stručnom niovu, jer to je posebna struka i specifična znanja su neophodna.
Planiranje prostora ne čine samo fizičke strukture i namjene objekata, već i njihovi međusobni odnosi, navike korisnika, kulturoške i socijalne karakteristike, nasljeđe, komunikacioni pravci i još mnogo toga. Prostori, bili urbani ili seoski, su veliki i složeni organizmi koji imaju svoje zakonitosti i sile koje ih razvijaju ili degradiraju. Svaka naša
intrervencija, recimo izgradnja objekta ili neke saobraćajnice, ali i nečinjenje u prostoru, ima uticaj na te nevidljive sile i mijenja taj prostor, dajući mu neku dinamiku. Ako planiranju pristupate bez vizije, bez razumjevanja tih sila i tog života prostora, prostor će se tako i materijalizovati. Naši planovi su izgubili društveni interes kao primarni cilj, i samim tim i naši prostori su izgubili sadržaje koji tom cilju služe: to su parkovi, dječija igrališta, rekreacione zone, sportski tereni, torotoari, prostori za stare, mlade, marginalizovane grupe, parkinzi, vrtići, škole, bolnice... Kod nas se materijalizovao prostor koji primarno služi tržištu i privatnom kapitalu.
ANALITIKA: Kada govorimo o gradu i održivom razvoju zanimljiv je primjer Kotora iz koga Vi dolazite. Sugestije stručnjaka iz UNESCO-a su da Kotoru ne treba zaobilaznica. Oni smatraju da bi jedan takav put otvorio samo prostor za nove objekte uz njega, što bi devastiralo prostor...
GLIGORIĆ: Problem zaobilaznice oko Kotora pokazao je još jednom da se nisu pravilno izveli koraci u sistemu planiranja. Iz nekog razloga to nam se često događa; onda se odbacuju ili preispituju projekti i planovi u završnim fazama, iako se upozoravalo od početka na manjkavosti procesa. Nekada sama ideja da se nešto planira, ili gradi - jeste pogrešna. Često se ne urade sve potrebne analize i studije. Sve to je naopak put i dovodi do konfilakata i daljeg gubljenja povjerenja u državne institucije, a i nepotreban je finansijski trošak za građane.
Vlada je sugerisala da se urade dodatne potrebene saobraćajne studije, koje bi trebalo da daju odgovore da li graditi ili ne. Današnje savremeno prostorno planiranje je veoma oprezno kada treba pristupiti bilo kakvoj intervenciji, dok se kod nas olako donose odluke da se uđe u vrlo krupne i kontraverzne projekte, što je praksa koje se moramo odreći. Prostor Crne Gore zaslužuje skoro hiruršku preciznost u prostornom planiranju a ne grube i predimenzionisane strukture koje će ga trajno devasirati. To naravno ne znači, da treba da se odričemo krupnih intevencija, već samo znači da ih treba dobro i stručno promišljati od samog početka, raditi alternative i uvažavati kritike.
ANALITIKA: Kažete da prostor, posebno na primorju, zaslužuje hiruršku preciznost u planiranju. Pominjao se i moratorijum na gradnju u Budvi, jer je turizam kakav danas imamo naprosto neodrživ....
GLIGORIĆ: Budva je u dobroj mjeri već izgubljena i budući planerski koraci, ako se misli da se unaprijedi taj prostor, možda će morati da budu i malo drastičniji. Sam prostor je odavno dao znak za zaustavljanje sa gradnjom, ali mi to nismo htjeli da uzmemo u obzir. Izabrali smo kvantet umjesto kvaliteta.
Ono što je važno shvatiti iz primjera Budve je da nas pređašnji način planiranja nije nigdje doveo i da mora da se mijenja. Bojim se da to nismo naučili, več nastavljamo po starom. Umjesto da investiciono zatišje iskoristimo da vidimo koje smo greške napravili, nastavili smo da urbanizujemo preko svake mjere skoro sve što se može urbanizovati. To je prava katastrofa za prostor Crne Gore. Tek ćemo vidjeti posljedice kada krenu da se podižu svi ti ucrtani objekti, i shvatićemo, nadam se, besmisao toga. To je upravo način kako se neodrživo troši prostor.
ANALITIKA: Možete li nam reći koliko Nacionalni savjet za održivi razvoj, a predsjednik savjeta je premijer Lukšić, čini da se nešto u ovoj oblasti promjeni, da sa priče o održivom razvoju pređemo, napokon, na djela?
GLIGORIĆ: U okviru Nacionalnog Savjeta za održivi razvoj formirana je, tokom juna, radna grupa za održivost prostornog razvoja Crne Gore i još je rano da se vide ozbiljniji rezlutati. Mislim da njen sastav obećava da se oni mogu očekivati. Svakako da smo često u prilici da raspravljamo o temema koje se tiču prostora, jedna od žustrijih je bila upravo kada je usvajan Prostorni plan Crne Gore. Vjerujem da spremnost postoji, ali za konkretne rezultate u prostoru potrebno je puno toga da se uradi. To se ne može ad hoc aktivnostima ili akcijama. Prostorno planiranje je ozbiljna sistemska disciplina koja kada je ovako urušena, kao što je kod nas slučaj, zahtjeva i iste takve mjere da bi se ponovo podigla. Savjet jeste dobra prilika da mi koji se bavimo prostorom ukažemo ministrima i premijeru na značaj ove teme, i to činimo stalno. Crnoj Gori je potrebno Ministarstvo za upravljanje prostorom i to je prvi korak da se razumije značaj ove teme, da se shvati koliko je neophodno da se prostorno planiranje, na državnom i lokalnom nivou, podigne na zdravim osnovama.
ANALITIKA: Da je sistem prostornog planiranja urušen pokazuje problem Ulcinja. Zanimljiv je podatak da je respektabilan međunarodni projekat “Južni Jadran“ planirao da ovaj grad treba da ima oko 50.000 kreveta u hotelima raznih kategorija, a u individualnim objektima 20.000 hiljada.Upućeni kažu da danas ima oko 100000 kreveta u privatnom smještaju…
GLIGORIĆ: Ovo je posljedica zanemarivanja ozbiljnih analiza prostornih indikatora, ali i nepostojanje integralnog planiranja. Kod nas se misli da će količina i veliki broj kvadrata donijeti boljitak i finansijski dobitak. To i jeste razlika između razvoja i održivog razvoja. Mi smo izgubili tu kontrolu nad prostorom i samo ga besomučno urbanizujemo, ujedno degradirajući ga i smanjujući mu vrijednost. Pametno planiranje koje donosi istinski boljitak za sve nas, zahtjeva znanje i političku volju da se odupre privatnim interesima.
ANALITIKA: Kazali ste da prije svakog prostornog planiranja treba da postoji vizija, ma koliko to zvučalo utopijski, vizija političke strukture, jer političari kreiraju razvoj države...
GLIGORIĆ: To je jedini mogući proces u planiranju prostora. Mi biramo ljude koji nas vode, oni imaju (ili nemaju) viziju o našem razvoju, a taj razvoj se materijalizuje kroz prostorno planiranje, naravno, uz što veću uključenost što većeg broja građana. To su logični koraci. Kakva nam je politička elita i njihova vizija razvoja, takav nam je i prostorni razvoj. Ali, već sam rekla, čak i da postoji vizija, znanje i stručnost su neophodni da se prostor pravilno oblikuje i na tom nivou nema mjesta za političare niti njihovo mješanje i uticaje. Nažalost, čini mi se da je kod nas uticaj političara na proces planiranja suviše veliki, a znanje o prostornom planiranju suviše malo što, u prostoru Crne Gore daje loše rezultate. Država mora iznova da prespita viziju prostornog razvoja Crne Gore, da podigne ugled, kapacitete i stručnost sistema prostornog planiranja, da spriječi korupciju i pritiske na planere. Tek tada možemo očekivati da planiramo prostorni razvoj, a ne samo da iscrtavamo kvadrate.
Suzana KAPETANOVIĆ
Bookmark with:
| Sljedeća > |
|---|
