Bokokotorski zaliv predstavlja jedinstveni pejzaž harmonične simbioze prirodnih fenomena i graditeljskog nasljeđa. Ovakav opis ljepote Boke prisutan je u mnogim publikacijama koje promovišu vrijednost i značaj ovog prostora. Iz današnje perspektive, nakon prostornih intervencija posljednjih godina, jasno je da u graditeljskim trendovima u Boki i okruženju te simbioze nema.
Stanovništvo ovih prostora vijekovima je uspijevalo da gradi i održi skladna naselja. Jednostavnost kuća, palata i crkava prošlog vremena uklapaju se s izuzetnim senzibilitetom u ovaj, u svijetu jedinstveni, prirodni pejzaž. Gradovi, kao i veća ili manja naselja na području zaliva, predstavljaju karakteristične urbane i kulturne cjeline koje su nastajale u izuzetnim prirodnim uslovima, na specifičnom geografskom položaju, pod uticajem različitih istorijskih tokova.
Značajne promjene načina života, koje je donio XX vijek, logično su uticale na promjene u prostoru. Razvoj saobraćaja, formiranje zona s kolektivnim stanovanjem i izgradnja većih hotelskih kompleksa ili industrijskih objekata, rezultat su, najvećim dijelom, urbanističkog planiranja u poslijeratnom periodu do devedesetih godina. S današnje distance možemo analizirati manju ili veću uspješnost nasljeđa iz tog perioda urbanizma i planske gradnje radi sumiranja korisnih iskustava za budući prostorni razvoj. Nažalost, bavljenje poslijeratnim periodom izgradnje postaje mnogo manje značajno u odnosu na potrebu za što ažurnijim reagovanjem na agresivne pojave u prostoru koje se dešavaju posljednjih godina. 
Dramatična društvena dešavanja,koja su donijela
degradaciju sistema vrijednosti u posljednje dvije decenije, rezultirala su degradacijom prostora. Siromaštvo, svakako, ima ulogu u tome, međutim, ono teško može da opravda pojave koje su prvenstveno nastale kao rezultat djelovanja kapitala ili želje da se on stekne kroz zaposjedanje prostora. One su lako uočljive. Gradnja za rješavanje egzistencijalnog pitanja (za stanovanje) manje je agresivna u prostoru u odnosu na gradnju, često neskladnih, objekata za tržište nekretninama ili za smještaj turista. Potpuni je paradoks da upravo ta gradnja, namijenjenja turistima, najviše ugrožava zaštićeni, prirodni i kulturni pejzaž Boke. Drugim riječima, pejzaž Boke je resurs koji privlači najveći broj turista iz svijeta, a smještajni kapaciteti koji su im namjenjeni, upravo taj pejzaž devastiraju.
U Deklaraciji o ekološkoj državi Crnoj Gori, donijetoj 1991. godine, stoji: … svjesni smo da je, zbog ugrožavanja prirode, zaštita identiteta prostora na kome živimo i djelujemo postala naš neodložan i pravovremeni posao. Ovaj dokument objašnjava namjeru donosilaca odluka da zaštite najveće vrijednosti koje ova zemlja ima. Nakon dvije decenije od donošenja deklaracije suočavamo se sa situacijom da se zbog neadekvatnog upravljanja prostorom, kao osnovnim resursom Crne Gore, dogodila devastacija najljepših predjela prirodnog i kulturnog nasljeđa Boke Kotorske. Vidljivo je da UNESCO-vo prepoznavanje izuzetne vrijednosti i ljepote prirodnog i kulturnog nasljeđa dijela Boke nije dovoljan podsticaj za pažljivo upravljanje njenim prostornim razvojem.
Proteklih godina planerska i arhitektonska struka nije se pokazala profesionalnom i odgovornom, posebno pod pritiskom investitora. Planiranje je pretežno podređeno individualnim željama i potrebama investitora, a ne principima prostornog razvoja od opšteg javnog značaja. Globalna finansijska kriza malo je usporila proces „brzog razvoja“ koji je bio okrenut brzom akumuliranju kapitala, bez svijesti o potrošivosti prostora kao neprocjenjivog resursa. Sada je pitanje da li smo naučili nešto iz nedavnog olujnog procesa devastacije prostora i da li ćemo biti u stanju da nadalje na održiviji način kontrolišemo razvoj Boke.
Metode i načini za rješavanje problema uvijek postoje i oni se pronalaze kada postoji svijest i pozitivna namjera. Nije dobro prebacivati odgovornost na investitore jer je logična njihova želja da putem ulaganja u izgradnju steknu kapital. Oni ne bi uspjeli da sprovedu nijednu svoju neprimjerenu ideju ukoliko bi postojali dobar sistem uprave, primjena zakona o izgradnji, valjani planovi, etika arhitektonske i urbanističke struke, obrazovanje i promovisanje prostornih vrijednosti. Sve ove karike u sistemu čine pojedinci/ke, profesionalno odgovorni/e za ono što se dešava u prostoru – počev od ključnih planerskih odluka, preko izdavanja dozvola za realizaciju pojedinačnih objekata, do devastacije.
Ako se nastave postojeći trendovi gradnje i neadekvatnog pristupa planiranju u Boki, njena ljepota će „potonuti“ u haosu. Bogatstvo, koje upravo treba da bude osnov za socijalni, kulturni i ekonomski napredak ovog područja, biće izgubljeno.
Kako graditeljsko i kulturno nasljeđe najbolje svjedoče o duhu jednog vremena, ljudskom razvoju i kulturi, da li će naše nasljeđe govoriti da smo pripadali generacijama koje nisu bile svjesne da grade, žive ili povremeno borave u jednom od najljepših zaliva svijeta? Uprkos tome što možemo učiti iz graditeljskog nasljeđa i što razvoj savremene arhitekture, tehnologije i komunikacije u svijetu otvara velike kreativne mogućnosti, iza nas pretežno ostaje prostorni nered.
Trenutno stanje zahtijeva brzo reagovanje i prihvatanje odgovornosti za budućnost tako važnog kulturnog pejzaža kao što je Boka. Zaustavljanje haotičnog graditeljskog trenda mogao bi biti jedan od prvih koraka – možda po ugledu na Hrvatsku gdje je donesena Uredba o uređenju i zaštiti zaštićenog obalnog područja mora 2004. godine, koju je potpisao tadašnji hrvatski predsjednik baš zbog suočavanja sa sličnim prostornim problemima. A zatim, kroz uključivanje svih aktera koji su važni za razvoj prostora (predstavnika/ca uprave i nevladinih organizacija, planera, arhitekata, sadašnjih vlasnika i potencijalnih investitora) raditi na pronalaženju mogućnosti „popravke“ postojećih neprimjerenih prostornih intervencija i formiranju okvira za budući održivi prostorni razvoj Boke uz pomoć uspješnih iskustava iz regiona i svijeta.
Nataša Ilinčić
Tatjana Rajić
Sandra Kapetanović
Bookmark with:
| < Prethodna | Sljedeća > |
|---|
