Čitate prvu rečenicu onoga što treba da postane prvi u nizu pisanih doprinosa, tokom narednih petnaest mjeseci, za vrijeme kojih, u svojstvu građanina Slovenije (pravni status), arhitekte (profesionalni status) i permakulturiste (objašnjenje ovog pojma uslijediće u daljem tekstu) namjeravam da koristim vid bloga, kao što mi je Biljana (EXPEDITIO) sugerisala, kako bih vas ohrabrio, pozvao i, vrlo izvjesno, u isto vrijeme i zaintrigirao da uzmete učešće u diskusiji o uslovima života i njegovim mogućim alternativnim oblicima, imajući u vidu napete lokalne i globalne uslove naše trenutne egzistencije. Budući da sam predstavnik NVO Cornucopia, Instituta za prostor i kulturu iz Slovenije, i partnerske organizacije koja je u projektu „Benefit Living“ zajedno sa Expeditio i Academica, jedan od zadataka koji ne mogu da izbjegnem je da vas informišem kao građanin Evropske unije (štagod to bilo), o najnovijim dostignućima i trendovima EU na polju uređenja prostora, niskoenergetske izgradnje, moderne arhitekture i održivog razvoja.
Samo nekoliko riječi biće posvećeno situaciji i događajima u Sloveniji, koji mogu biti posebno interesantni onome ko čita, ako uzmemo u obzir relativno sporu, mada kontinuiranu „evropeizaciju“ ostatka balkanske oblasti. Kada kažem interesantni mislim na dobre i loše strane procesa koje bacaju svjetlo kako na mogućnosti, tako i na zamke koje Slovenija nije uspjela da izbjegne u proteklih dvadeset godina. Ovo me podsjeća na stav samosažaljevanja i nekritičnog obožavanja svega što je dolazilo sa zapada, a imao sam puno i jednog i drugog, kao i teškoće da ih progutam, prvo u mojoj zemlji, a sada na mom još uvijek voljenom Balkanu, pa čak i u Crnoj Gori. Ali suprotnost, takođe, nije rješenje, ta izražena arogancija i samodovoljnost, koji su takođe veoma tipični za naše prostore.
U svom pisanju pokušaću da zauzmem kritički stav prema sopstvenom okruženju i, stoga, prema samom sebi. Smatram razumnim da, ako neko želi da napreduje, mora obratiti pažnju na te procese i ljude, na koje može da utiče u nekom stepenu, koliko god to bilo malo. Dok to radi važno je da ostane optimističan, jer smatram, zajedno sa autorom već pomalo zastarjelog grafita, da pesimizam moramo ostaviti za bolje dane. Takođe, vjerovatno nisam usamljen u mišljenju da se naša kultura i cijela civilizacija suočavaju sa ozbiljnom, bespovratnom krizom koja nije niti isključivo prolazna niti politička i koja ne može da se riješi pomoću onih mehanizama koji su je i prouzrokovali. Ovo se tiče duboke dekadencije našeg stava prema drugim ljudima i prema prirodi, javnim i društvenim aktivnostima koje propadaju same od sebe, pozivaju na bunt ili, još bolje, na alternativna rješenja i njihovu primjenu.
Dobra vijest je da su priroda i ljudi akumulirali dovoljno znanja i iskustva i učinili ih dostupnim svakom pojedincu, porodici, zajednici ili zemlji koja je spremna da napravi korak naprijed ka održivom načinu života istog trenutka i takvim sredstvima koja su vjerovatno već uveliko na raspolaganju. Prošlog mjeseca sam ponovo imao priliku da posjetim međunarodni sajam ekološke gradnje u Londonu- Ecobuild 2010. Značajna razlika, ako ga uporedim sa onim od prije dvije godine, je u tome što su prirodne tehnike gradnje, kao i brojni principi tipični za alternativne načine izgradnje, koji su do sada bili zanemareni od strane proizvodnje i, u isto vrijeme, od strane politike, ove godine stavljeni u središte sajma. Jer Ecobuild nije samo sajam već razvijenih proizvoda i tehnologija koje su vezane za izgradnju savremenih kuća, nego je i dobro posjećen forum za provjeru mišljenja u vezi sa realističnim i manje realističnim vizijama i politikama koje imaju ili će imati uticaj na kvalitet našeg budućeg života na ovoj planeti. Više o ovome biće rečeno u okviru blogova koji će uslijediti.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Prema tome, suočavamo se sa važnom transformacijom koja se već odigrava i koja će nastaviti da se dešava, ako ništa drugo, onda kao hitna reakcija na klimatske promjene, dolazeći kraj naftne ere i nestašicu osnovnih prirodnih resursa. Nadam se da je ovo, takođe, bar donekle, i reakcija naše duše i jedan od ciljeva mog pisanja je da vidim kako ohrabrujemo jedni druge u praktičnim aktivnostima, koje će osloboditi naše vrijeme i prostor, i omogućiti nam da podarimo jedni drugima nekoliko različitih vremena, više kvaliteta i više tog prostora za slobodu, jer obje te reči u mom jeziku imaju isti koren. Ovih dana, Jacques Ranciere, francuski filozof obilazi zemlje bivše Jugoslavije. On vjeruje da u ovoj eri naglašene nejednakosti ljudi ne treba da čekaju vrijeme emancipacije, one emancipacije koja je ili rezultat globalnog procesa ili radikalnog prodora. Emancipacija, po riječima Jacquesa Rancierea, postaje prava, kada se u okviru jednog vremena pojavi nekoliko vremena. On nastavlja govoreći da je to pretpostavljena jednakost koju moramo SAMI AKTIVIRATI, kroz mogućnost našeg razumijevanja, našeg govora i djelovanja.
Vezano za tekst: Lewis Mumford, The Pentagon of Power (1970)
Ira Zorko, arhitekta, Cornucopia
Napomena za medije: Molimo predstavnike/ce medija, ukoliko se odluče da objave neki od priloga sa sajta Benefit-Living, da nas o tome informišu. Hvala.
Bookmark with:
| < Prev |
|---|
