Urbano planiranje 21. vijeka mora odgovoriti potrebama stanovnika svih uzrasta. Možda ova tvrdnja zvuči čudno ako pomislimo na najmlađe žitelje jednog grada, ali je istina da i oni na određen način kreiraju naš životni prostor. Ako se zapitamo šta je naš najčešći odgovor na pitanje čega se najradije sjećamo iz djetinjstva, shvatićemo da se u najvećem broju slučajeva sjećamo nekih igara koje smo igrali, nekih zanimljivih i neobičnih igračaka koje smo imali, i, složićete se, svaki put ta sjećanja probude u nama neke lijepe emocije. Naizgled naivne, jednostavne i svakodnevno prisutne dječije igre su upravo tema kojom se svaki grad takođe mora ozbiljno pozabaviti kroz kreiranje prostora za igru. A istorijski gledano igra je uvijek imala i ritualni i magijski smisao. Igra čini jedan o temeljnih fenomena ljudskog opstanka.
Prostor može da odigra veoma važnu ulogu u razvoju djece i mladih. On im daje slobodu da se kreativno igraju i istovremeno jačaju svoje sposobnosti kroz iskustva rizika, izazova i uzbuđenja. Igra je sastavni dio života svakog djeteta. U djetinjstvu svako od nas uglavnom stiče i razvija kroz igru mentalne i praktične sposobnosti. Kretanje i istraživanje u ranoj dobi jednako je važno za svako dijete kao i neposredna prisutnost bliske osobe. Kroz igru djeca stvaraju svoju kulturu, uče o sebi, drugima i svijetu koji ih okružuje.
Javni prostor može da stvori inspirativno i zanimljivo okruženje, ne samo za djecu i mlade, već i za cijelu zajednicu. Kao centralna mjesta okupljanja zajednice i platforma za društveni život, javni prostori treba, između ostalog, da pruže osjećaj radosti i stimulacije za sve starosne grupe koje ga koriste. Sada već dolazimo do dileme da li se, u stvari, igraju samo djeca... ili se ponekad nesvjesno igraju i oni stariji. Sigurno je da se igra kod odraslih osoba najčešće ispoljava kroz sportske aktivnosti jer sport je vrsta igre.
Prostori koji odgovaraju najranijim potrebama za igrom, zatvorenog su tipa – naš dom, zatim jaslice i vrtić. Proces odrastanja dovodi do sve veće potrebe da se igra odvija na otvorenom, na dječijim igralištima posebno oblikovanim u tu svrhu, u parkovima, park-šumama i drugim prirodnim ambijentima. Igra se odvija često i na ulici, trgu, nekom drugom urbanom prostoru. Neki prostori često nijesu projektovani za tu namjenu, ali svojim oblikom inspirišu mlade da počnu da ih koriste kao svoj prostor za igru. Danas se kod nas i u zemljama regiona djeca sve češće igraju u prostorima šoping centara i takozvanim igraonicama u zatvorenom prostoru. U zemljama razvijenog svijeta trendovi su povratak igri u prirodi i na zelenim površinama.
Strateško razmišljanje o prostorima za igru mora biti sastavni dio politike planiranja gradova. Kroz lokalne strategije igre treba da se omogući planiranje, projektovanje i upravljanje prostorima namijenjenim za igru. Strategije za razvoj igrališta moraju biti povezane s drugim strategijama na polju planiranja javnih prostora i prostora za rekreaciju.
Stručnjaci i institucije koje su odgovorne za planiranje prostora i stvaranje odgovarajućih prostora za igru, djeluju na državnom, a posebno na lokalnom nivou. Politike lokalnog planiranja obezbjeđuju prostore gdje djeca i mladi ljudi mogu biti podržani i ohrabreni da se igraju i da učestvuju u neformalnoj rekreaciji.
S obzirom na svoje tjelesne proporcije, djeca često nailaze na mnoge prepreke koje, naravno, nastoje da savladaju. Stoga je prostor za igru potrebno oblikovati na način primjeren djeci kako bi se izbjegla potencijalna opasnost od nesreće. Ali nije samo prostor za igru taj koji treba da bude bezbjedan, već i pristup do njega. U tom smislu motorni saobraćaj, kakav danas imamo u gradovima, predstavlja najveću opasnost. Saobraćaj često sprečava ili umanjuje mogućnost da djeca idu na igralište biciklom, izaziva buku i emituje gasove, što zajedno umanjuje kvalitet same igre. Zbog različitih fizičkih i socijalnih faktora u mnogim naseljima danas mladi ljudi nemaju iste mogućnosti za igru i rekreaciju. S obzirom na vrijeme koje djeca provode u predškolskim i školskim ustanovama, važno je da ti objekti imaju dvorišta uređena tako da podržavaju kreativnu igru ili sport. Prostori igre mogu biti i prostori za otkrivanje određenog talenta koji se na taj način ispoljava kod djece. Prostori igre su mjesta socijalizacije, razmjene pozitivne energije i kreativnosti.
Dizajn samog prostora za igru stalno napreduje i mijenja se. Ti prostori moraju ispunjavati određene kriterijume:
- Prostor za igru djece treba da bude bezbjedan, dostupan i djeci s posebnim potrebama, stimulativan i različit tako da može da posluži različitim generacijama;
- Prostor za igru treba da bude besplatan i da se jednostavno koristi, da bude pregledan i predvidiv i da se djeca u njemu osjećaju slobodno;
- Prostor za igru treba po mogućnosti da bude oblikovan sa što više zelenih površina i s predmetima napravljenim od ekoloških materijala.
Decenijama unazad dječija igrališta su imala veoma sličan dizajn i opremu tako da su veoma ličila jedna na druga, bez mnogo kreativnih ideja i različitih sprava za igru. A da ne govorimo o tome da nijesu imala nikakve dodatne elemente koji bi animirali odrasle da provode više vremena u njima. Principi savremenog planiranja prostora za dječiju igru podrazumijevaju da ih odrasli što manje kreiraju i izgrađuju, naprotiv, preporučuje se da prostor bude tako koncipiran da pruža djeci mogućnost da sama izaberu kako će se igrati i da ona kreiraju taj prostor. Dizajneri, pejzažni arhitekti, inženjeri, ali i eksperti za igru moraju raditi timski u kreiranju igrališta.
Da ne zaboravimo ono od čega sve počinje, a to su igračke. Kao i igra, i igračke podstiču na razmišljanje, kombinovanje, zapažanje, a bogatstvo osjećanja lagano uvodi dijete u društvenu zajednicu. Igračke su i svjedoci prohujalog vremena i dio naše prošlosti, pa je zato jasno zašto postoji niz specijalizovanih muzeja igračaka. Poznati su muzeji u Nirnbergu, Kečkemetu, Istanbulu, Muzej djetinjstva u Edinburgu... Beogradski Etnografski muzej ima zavidnu kolekciju lutaka, najstarija je porcelanska iz 1891. godine, a u Novom Sadu u Muzeju „Fantasy“ izloženo je preko pet hiljada najrazličitijih igračaka.
Petogodišnji projekat, koji se pod nazivom Play England sprovodi pod pokroviteljstvom nacionalne lutrije, uputio je na to šta sve treba da se uradi da bi jedna strategija igre mogla da zaživi.
Ovim projektom promoviše se Povelja za dječiju igru kojom bi se stariji obavezali da djeci obezbijede uslove za igru kao sastavni dio njihovog života.
Povelja podržava to pravo pozivajući se na član 31 Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima djeteta. Inače, Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima djeteta postala je prva međunarodno obavezujuća konvencija o pravima djece 1989. godine. Ona predstavlja prekretnicu u istorijskim naporima da se napravi svijet po mjeri djeteta. Ratifikovale su je 193 države uključujući i Crnu Goru koja ju je potpisala 2006. godine.
Projekat Play England pomaže određenim zajednicama da iznađu finansijska sredstva za upravljanje prostorom za igru djece. U okviru ovog projekta ustanovljen je takozvani Dan igre koji se proslavlja svake godine, naglašavajući značaj igre u životu djece. Sve više gradova u Engleskoj danas ima razvijene strategije igre u čije su izrade i implementacije uključeni kako stručnjaci, tako i sami odrasli građani i mladi ljudi. Strategije su usmjerene na to da stimulišu mlade i djecu da vrijeme za igru što više provode na otvorenom, a djecu stavljaju u centar planiranja šire zajednice.
Autorka: Zorica Tomanović
Bookmark with:
| < Prev | Next > |
|---|
