Kvalitet objekata i prostora ima snažan uticaj na kvalitet života ljudi. Planiranje može uticati na osjećaj sigurnosti, povećati ograničenja ili slobode, može pospješiti ili umanjiti našu mobilnost, poboljšati ili ugroziti zdravlje... Planiranjem se mogu otkloniti stvarne ili zamišljene barijere među različitim grupama u jednoj zajednici. U većini zemalja EU problem pristupačnosti za osobe s invaliditetom u velikoj mjeri je prepoznat i riješen. Kod nas su neki koraci napravljeni, ali ima još dosta posla. Donesena je Strategija za integraciju osoba s invaliditetom (2008–2016) i novi Akcioni plan za njenu realizaciju (2010–2011). Tu su i zakoni o uređenju prostora i izgradnji objekata i Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanja lica smanjene pokretljivosti. Ipak, kada je praksa u pitanju, kod nas i dalje postoji ogromna potreba za djelovanjem.
Postoji nekoliko kategorija lica s umanjenim tjelesnim sposobnostima, među kojima su osobe s amputiranim ekstremitetima, urođenim psihičkim i fizičkim anomalijama, paraplegičari, distrofičari, slijepe i slabovide osobe, gluve i nagluve osobe, epileptičari itd.[1] Procjenjuje se da je u Crnoj Gori broj osoba s invaliditetom oko 10% ukupnog stanovništva.[2]
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (2009), danas u svijetu postoji oko 314 miliona ljudi s oštećenim vidom, a oko 13% njih su slijepi. Studije takođe pokazuju da su žene konstantno izložene znatno većem riziku od oštećenja vida, za razliku od muškaraca, u svim regionima svijeta i u svim životnim dobima.
Dakle, oštećenje vida je veoma učestala pojava. Procjenjuje se da, recimo, u Velikoj Britaniji ima oko 2 miliona ljudi koji pate od gubitka vida. Mnoge od tih osoba su starije od 75 godina i žive same, a uočeno je da je veliki broj njih siromašniji u odnosu na prosjek među penzionerima. Gotovo polovina njih je imala povrede ili padove zbog problema s vidom. Zbog bojazni da će im se dogoditi povreda pri izlasku, manje se kreću, a to svakako utiče na njihovo fizičko i psihičko stanje. Ukoliko bi im ulice bile prilagođene, slabovide i slijepe osobe ne bi se više osjećale zarobljeno u svojim domovima i mogle bi da vode puniji i nezavisniji život.
Gubitak vida može uticati na samostalnost osobe više nego bilo koji drugi invaliditet. Ne čudi stoga što mnogi ljudi koji izgube vid, nikada ne izlaze vani bez pratnje. Oni koji to čine, moraju da prevazilaze velike poteškoće. Ove barijere se često javljaju zbog nepromišljenog projektovanja i planiranja ulica. Male i jeftine intervencije mogu olakšati život slabovidim osobama. Što je još važnije, takve promjene u prostoru mogu omogućiti nezavisniji život onima koji sada ne mogu izaći sami u javni prostor. Da bi se poboljšao tradicionalni koncept ulice, projektanti moraju razumjeti i reagovati na različite zahtjeve i potrebe korisnika prostora.
Gubitak vida utiče na sposobnost osobe da prikupi informacije iz svog okruženja. Slabovida lica se u prostoru orijentišu ostatkom vida, sluhom i dodirom, a slijepa samo sluhom i dodirom. Zato se, za razliku od onih koji vide, ove osobe oslanjaju mnogo više na mentalne mape o određenoj lokaciji, koje su stvorile tokom ranijih iskustava korišćenja određenog prostora. Predvidljivost u okruženju je stoga veoma važna za ove osobe. Oni koji vide, često vole spontano da dožive iznenađenje na ulici, što je za slijepe i slabovide svakako velika smetnja.
Neke od preporuka za projektovanje prostora prilagođenih slabovidim i slijepim osobama su:[3]*
- Korišćenje kontrastnih boja
Ovo je važno za slabovide osobe. Jake tonske razlike između kolovoza i trotoara, naročito u zoni pješačkog prelaza, veoma su korisne. Takođe, od pomoći je i žuta linija kao razdjelnica između pješačke zone i parkinga. Kako slabovide osobe prepoznaju sve kontrastne promjene u popločanju, trebalo bi izbjegavati bespotrebno dekorativno šarenilo u popločanju koje ih može zbunjivati.
- Izbjegavanje promjene nivoa ulice
Naravno, i nepredvidljive promjene nivoa su nepoželjne jer mogu izazvati saplitanje i pad. Ivičnjaci su, takođe, od male pomoći.
- Stvaranje širokih i prostranih trotoara
Oni smanjuju mogućnost stvaranja gužve i sudaranja, te svakako predstavljaju prednost za slabovide osobe. Takođe je važno da ulice budu ravne i udobne za kretanje kako bi se smanjio rizik od pada i sudara, a olakšalo razlikovanje pojedinih taktilnih zona koje daju određenu informaciju.
- Izbjegavanje samostojećih reklamnih tabli ispred lokala
Slijepe osobe koje koriste bijeli štap, najsigurnije se osjećaju kada se kreću uz same zgrade, pa je poželjno izbjegavati ulični mobilijar koji je za njih barijera. Iako ova mjera može biti od pomoći, činjenica je da veća frekvencija ljudi, koji ulaze u lokale, takođe može predstavljati rizik od sudaranja.
- Različito strukturirano popločanje trotoara – taktilno popločavanje
Reljefna rješenja u popločanju trotoara mogu pomoći da se slijepe osobe sigurnije kreću, a da ne moraju da se drže ivice objekata. Ovaj princip popločanja može se primijeniti oko autobuskih stajališta i na prilazu pješačkom prelazu.
- Postavljanje rukohvata u blizini pješačkih prelaza
- Postavljanje zvučnih semafora na pješačkim prelazima
Veoma je važno postavljanje zvučne signalizacije na pješačkim prelazima kako bi slabovide i slijepe osobe znale da je saobraćaj obustavljen i da mogu bezbijedno preći na suprotnu stranu. Semafore bi trebalo, zbog slijepih lica koja pipkanjem štapom nisu u stanju da osjete razliku u visini trotoara i pješačkog prelaza, opremiti i zvučnim signalom koji bi ih upozoravao da su u blizini pješačkog prelaza i davao im znak kada mogu preći preko njega.
- Oboreni prilazi pješačkom prelazu s taktilnim popločavanjem
- Smisleno oblikovani upotrebni predmeti
Potpuno slijepim osobama od velike pomoći su smisleno oblikovani upotrebni predmeti, kao na primjer lomovi rukohvata na stepenicama, brajeva azbuka na tasterima lifta, telefona, na pločicama na vratima i sl.
[1] Emir Fejzić: Osobe umanjenih tjelesnih sposobnosti i arhitektonske barijere, Expeditio, 2007.
[2] Ministarstvo zdravlja, rada i socijalnog staranja: Strategija za integraciju osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori za period 2008–2016.
[3] Tekst Sight Line: designing better streets for people with low vision na sajtu: http://webarchive.nationalarchives.gov.uk/20110118095356/http://www.cabe.org.uk/publications/sight-line
Autorka: Tatjana Rajić
Bookmark with:
| < Prev | Next > |
|---|
