Da li Budvi trebaju kule od dvadeset tri sprata, koje će biti najviše zgrade na primorju? Zašto se uporno umnožavaju greške i najljepši djelovi obale devastiraju megalomanskim projektima? Da li smo se kao društvo zapitali kuda vodi pretjerana izgradnja i jesmo li uopšte izvukli pouke iz prethodnih godina? Pročitajte tekst objavljen u portalu ANALITIKA

- Kada pogledate Budvu, lako je zaključiti da je to jedan potrošen, iscrpljen prostor, koji je spreman za prostorno- urbanističku reciklažu. To je aglomerat betona od kog se ne vide ni more, ni Stari grad, pa čak ni ona brda iznad grada -  kaže za Portal Analitika arhitekta Miodrag Miško Burzan, član Nacionalnog savjeta za održivi razvoj, komentarišući plan po kome je u ovom gradu predviđena gradnja dvije kule od po dvadeset tri sprata.

Mora se naglasiti nekoliko tema koje su bitne za naslov :
1.Ekologija i održivi razvoj kao koncept za edukaciju u arhitektonskom projektovanju
2.Nasledje kao provereni princip građenja ekološki ispravnih i energetski efikasnih zgrada za stanovanje
3.Modularna koordinacija mera elemenata i sklopova kao osnovni postupak u arhitektonskom projektovanju nezavisno da li je objekat nasleđe anonimne ili akademske arhitekture.
4.Razvoj tipologija jednoporodičnog i kolektivnog stanovanja uz primenu pasivnih i aktivnih sistema korišćenja sunčeve energije , energije vetra i drugo
5. Mentalna regeneracija i održivost

Tradicionalna arhitektura Boko-Kotorskog zaliva jedinstvena je u svojoj ljepoti. Imitiranjem arhitektonskih elemenata graditeljskog nasljeđa u savremenom projektovanju unaprijed smo osuđeni na neuspjeh, jer oni neminovno na starim objektima neuporedivo ,,bolje stoje“. Tako je kos krov pokriven crijepom skladan dio cjeline samo ako natkriva kamen, materijal istog arhitektonskog jezika- teških, pojedinačno slaganih gradivnih elemenata. Dalje, Imitacije kamenih okvira u malteru su vještačke, neestetske tvorevine koje nemaju nikakvu vezu sa tradicionalnim modelima, već su izraz površnog eklekticizma u projektovanju kojim se degradira kreativni izraz i stvaralački potencijal savremene arhitekture.

Kos krov pokriven kanalica crijepom prepoznatljiv je element tradicionalne stambene arhitekture Boke Kotorske. Planska regulativa ,,ohrabrena“ vrijednostima kosog krova koje je vrijeme ,,dokazalo“- ambijentalnim kvalitetima, trajnošću, lakim održavanjem, pružila je uporište za njegovo ,,ustoličenje“ na ovom prostoru. Nasuprot kosom, ravan krov zahtjeva redovno održavanje i nije prisutan kao siguran istorijski model provjerenih arhitektonsko-ambijentalnih vrijednosti, što je izazvalo njegovo gotovo potpuno isključenje iz prakse i planske regulative. Samim tim, ograničena je kreativnost i sloboda u projektovanju, što je izazvalo nezadovoljstvo projektanata naklonjenih savremenom arhitektonskom izrazu. U ovom radu zastupa se nezadovoljni arhitekta-projektant koji će pokušati da dokaže da iako nesumnjivih arhitektonsko-ambijentalnih vrijednosti, kos krov pokriven kanalica crijepom nije i ne smije biti sveopšte primjenjivi, bezuslovni projektantski ,,recept“. Naprotiv, upotreba ravnog krova je često mnogo primjerenija, usklađenija sa savremenim tendencijama u arhitekturi i pruža brojne razvojne potencijale: krovne terase, zeleni krovovi, solarni kolektori, formalno-oblikovne mogućnosti.

Ideja o uređenju prostora iza zgrade Gradskog muzeja u Podgorici nastala je na opravdano insistiranje gradonačelnika Dr Miomira Mugoše, usljed zapuštenosti i neaktivnosti lokacije u užem centru grada. Primjetno je miješanje kulturnih sadržaja i stanovanja, korišćenje prostora je konfuzno bez obzira na atraktivnost lokacije. Postojeći stambeni objekti u nizu prave barijeru prema rijeci i ometaju silazak do iste.