In the column "Two Minutes" on Radio Kotor, theatre critic Maja Mrđenović speaks and writes about current theatre themes, including the project “Theatre Play about Kotor”. The text taken from the Radio Kotor website can be read below.
Sa željom da ovu kolumnu započnem lijepim vijestima, želim vašoj pažnji srdačno da preporučim predstavu „Očevi su grad(ili)" Crnogorskog narodnog pozorišta koja će u kotorskom Kulturnom centru gostovati 30. novembra u 20 časova. Riječ je o dokumentarnoj predstavi reditelja Borisa Liješevića koja je premijerno izvedena u pozorišnoj sezoni 2012/2013. kao velika uspješnica i koja je nakon dužeg vremena kod crnogorske publike evidentno stvorila nepodijeljen osjećaj da je se neka izvedba snažno tiče i dotiče.
Druga pozitivna stvar koja se trenutno dešava na polju kulture i pozorišta u Kotoru jeste projekat nevladine organizacije „Expeditio" - „Pozorište o Kotoru" koji kroz procesni rad sa stanovnicima Kotora treba da iznjedri dokumentarnu pozorišnu predstavu sa fokusom na kotorske posebnost i probleme, a koji se takođe odvija u prostorijama Kulturnog centra. Obje ove stvari - omogućavanje ovog bitnog, iako pomalo zakašnjelog, pozorišnog gostovanja te ostvarivanje saradnje sa civilnim sektorom, čija vitalnost u domenu kulturne produkcije često nije dovoljno prepoznata i podržana, pohvalno ukazuju na recentnu povećanu senzibilisanost ove institucije za mišljenje struke o potrebi promišljenijeg razvoja i njegovanja kulturnih potreba kotorske publike. Naravno, ukoliko se radi o spletu okolnosti, a ne o naznakama nove programske strategije, potrebni i željeni efekti će izostati.
Na pomenutoj pozorišnoj radionici višesatnim radioničarskim radom reditelja Petra Pejakovića i učesnika izdvojilo se oko 25 potencijalnih tema za predstavu o Kotoru. Ona koja je zatim dobila ubjedljivo najviše „glasova" odnosno za koju je velika većina okupljenih smatrala da je prioritetna za obrađivanje pozorišnim sredstvima je - život u strahu. Pojašnjenje života koji živimo u strahu jeste da je to život nedostojan čovjeka, u kojem nas je strah da se javno izražavamo riječju i djelom onako kako mislimo, dakle, da budemo kritični prema političko-ekonomskim kvazi-elitama zbog posljedica koje to, u perfidno centralizovanom i represivnom društveno-političkom sistemu u kojem obitavamo, može imati. I zaista, iz sopstvenog iskustva profesionalne posvećenosti razvoju kritičkog mišljenja i djelovanja na polju izvedbenih umjetnosti i šire, umjetnosti i kulture u Crnoj Gori, mogu potvrditi da „neposlušne" i „nepodobne" elemente političke elite mahom teže da izbrišu sa scene, ili barem unutar nje marginalizuju, tako da se njihov uticaj svede na najmanju moguću mjeru. Ovo je u skladu sa činjenicom da, prema svim dostupnim pokazateljima, politizovana nekompetentnost suvereno vlada svim područjima društvenog i javnog života u Crnoj Gori.
Shodno tome, i kulturni sistem generalno je kontaminiran, oslabljen i izobličen nepotizmom, korumpiranošću, klijentelizmom. U sveopštem nedostatku jasno određenih i transparentnih procedura i instanci odlučivanja, stvari se u institucionalnoj kulturi odvijaju polutajnim iracionalnim putevima ličnih interesa i naklonosti. Pa tako postoje nepisana, ali duboko ukorijenjena pravila o tome kako, kome i zašto partijski moćnici „otvaraju" vrata, šta činiti da bi vas „pozvali", kako i po čijim pravilima „igrati" da se opstane i slično. Sa druge strane, jasnih pravila o tome koje reference neko treba da ima da bi bio kulturni djelatnik u određenoj oblasti, šta je javni interes u kulturi i kako se razlikuje od privatnog, te šta je to izvrsnost u kulturi - nema, ili ako ih zvanično i ima u nekom zakonu ili pravilniku olako prepisanom i usvojenom pod pritiskom procesa evropskih integracija, ona se vrlo proizvoljno tumače, bezočno iskrivljuju i grubo krše. Utisak je da, između ostalog, pitanjima zapošljavanja i angažovanja u javnom kulturnom sektoru upravlja neka „sila tame", neko izobličeno čudovište „čije-se-ime-ne-smije-izgovarati" i čiji ogromni hobotnički krakovi dopiru i diriguju posvuda. Kroz dugi niz godina te iskrivljene, kafkijanske prakse, veoma često dolazi do zamjena teza, pa se reference izjednačavaju sa moći, položajima i političkim „vezama" koje neko ima. Tako je kao jedna od glavnih karakternih osobina kandidata koja je poželjna prilikom zapošljavanja u kulturnom sektoru isplivala vazalnost odnosno apsolutni posluh. Ovo utiče da institucionalna kultura uveliko liči na jedan zatvoreni feudalni sistem sa interesno povezanim klikama, svitama i klanovima, u kojima podređeni faustovski „prodaju dušu" nadređenima, koji ih zauzvrat „guraju" i štite. S obzirom na to da je ono što je u takvom „zabranu" primarno bitno nesumnjivo vlast, moć i komfor, neizbježna posljedica je da kultura u smislu sadržaja, u čemu i leži njen društveni javni interes, pada daleko u drugi plan. Dakle, vrlo često osnovni problem kulture ne leži u nedostatku novca nego je onaj suštinskiji i dugoročniji problem ne samo tolerisanje nego i podsticanje nekompetentnosti kulturnih poslenika što je problem koji u svojim izvještajima i analizama redovno identifikuje i samo Ministarstvo kulture Crne Gore. Primarni efekt koji treba da ostvari sektor kulture upravo je onaj u domenu društvenih promjena i razvoja kritičke svijesti. Sve dok se na čelo institucija u javnom sektoru najčešće imenuju i namješteno biraju prvenstveno politički podobni, ostvarivanje toga efekta je politički oslabljeno, pa i onemogućeno, čime je obesmišljeno i javno finansiranje kulture. A finansiraju je, podsjetimo, isti oni građani koji žive u strahu, a voljeli bi da ne žive tako. Oni ustanove kulture finansiraju zato da bi im one pružale kritičku distancu spram stvarnosti kroz izvrsnost kulturne produkcije i prezentacije, jer program i samo program je ono po čemu nešto jeste ili nije izvrsno u kulturi i po čemu ima ili nema svrhu postojanja. Zbog toga, potrebno je da građani Kotora, koji su ipak dovoljno hrabri da kao potrebite teme za „Pozorište o Kotoru" identifikuju brojne neuralgične tačke kao što su „borba protiv kulture", „pasivnost gradske vlasti", „ugašeni grad" i „duh palanke", traže i pokrenu promjene. Na reformi gradskog upravljanja kulturom na svim nivoima - departizaciji, depolitizaciji i demokratizaciji; na uspostavljanju jasnih kriterijuma, javnoj dostupnosti svih podataka, evaluacijama i dvosmjernim komunikacijama, treba zajedno da insistiraju i javni i civilni sektor; i zaposleni u institucijama kulture, i evaluatori koji ih posmatraju i analiziraju sa neophodne kritičke distance. Jer zašto baš Kotor, s obzirom na činjenicu da postoji znatna sloboda u osmišljavanju gradskih kulturnih politika u okviru nacionalne kulturne politike, ne bi mogao biti pozitivan primjer za cijelu državu i njena istinska „kulturna prijestonica"? A to se može desiti jedino ako i kada se kriterijumi struke i javni interes neprikosnoveno i beskompromisno nađu iznad političkih i lično-interesnih motiva. A što se straha tiče, dragi sugrađani: po mom mišljenju, nikada ne postoji niti jedan valjan razlog da se ne bude hrabar i pristane na ucjenu „ili se prikloni, ili ćeš biti uklonjen". U prilog takvom shvatanju, na pragu Drugog svjetskog rata, 1939. godine, Alber Kami je u svom „Manifestu o slobodi štampe" zapisao: „Kada bi samo svaki čovjek htio da sačuva u svom domenu sve ono u šta vjeruje da je istinito i pravedno, kada bi svojim malim udjelom htio da pomogne održavanju slobode, da se odupre predaji i da saopšti svoju volju, tada bi, i samo tada, taj rat bio, u najdubljem smislu riječi, dobijen". Dok, cijenjeni sugrađani, ne budemo mogli makar toliko - kako ste i sami naveli tokom pomenute pozorišne radionice, bićemo besmisleno samoosuđeni na prestrašeno i beznadno duhovno tavorenje u "ugašenom" gradu.
Maja Mrđenović
U narednom izdanju rubrike "Dva minuta" Kotoranima će se obratiti Snežana Pejović, arhivistkinja i direktorka Istorijskog arhiva Kotor.
