U rubrici "Dva minuta" na Radio Kotoru, pozorišna kritičarka Maja Mrđenović govori i piše o aktuelnim pozorišnim temama, između ostalog i o projektu "Pozorište o Kotoru". Tekst preuzet sa sajta Radio Kotora možete pročitati u nastavku.
Sa željom da ovu kolumnu započnem lijepim vijestima, želim vašoj pažnji srdačno da preporučim predstavu „Očevi su grad(ili)" Crnogorskog narodnog pozorišta koja će u kotorskom Kulturnom centru gostovati 30. novembra u 20 časova. Riječ je o dokumentarnoj predstavi reditelja Borisa Liješevića koja je premijerno izvedena u pozorišnoj sezoni 2012/2013. kao velika uspješnica i koja je nakon dužeg vremena kod crnogorske publike evidentno stvorila nepodijeljen osjećaj da je se neka izvedba snažno tiče i dotiče.
Druga pozitivna stvar koja se trenutno dešava na polju kulture i pozorišta u Kotoru jeste projekat nevladine organizacije „Expeditio" - „Pozorište o Kotoru" koji kroz procesni rad sa stanovnicima Kotora treba da iznjedri dokumentarnu pozorišnu predstavu sa fokusom na kotorske posebnost i probleme, a koji se takođe odvija u prostorijama Kulturnog centra. Obje ove stvari - omogućavanje ovog bitnog, iako pomalo zakašnjelog, pozorišnog gostovanja te ostvarivanje saradnje sa civilnim sektorom, čija vitalnost u domenu kulturne produkcije često nije dovoljno prepoznata i podržana, pohvalno ukazuju na recentnu povećanu senzibilisanost ove institucije za mišljenje struke o potrebi promišljenijeg razvoja i njegovanja kulturnih potreba kotorske publike. Naravno, ukoliko se radi o spletu okolnosti, a ne o naznakama nove programske strategije, potrebni i željeni efekti će izostati.
Na pomenutoj pozorišnoj radionici višesatnim radioničarskim radom reditelja Petra Pejakovića i učesnika izdvojilo se oko 25 potencijalnih tema za predstavu o Kotoru. Ona koja je zatim dobila ubjedljivo najviše „glasova" odnosno za koju je velika većina okupljenih smatrala da je prioritetna za obrađivanje pozorišnim sredstvima je - život u strahu. Pojašnjenje života koji živimo u strahu jeste da je to život nedostojan čovjeka, u kojem nas je strah da se javno izražavamo riječju i djelom onako kako mislimo, dakle, da budemo kritični prema političko-ekonomskim kvazi-elitama zbog posljedica koje to, u perfidno centralizovanom i represivnom društveno-političkom sistemu u kojem obitavamo, može imati. I zaista, iz sopstvenog iskustva profesionalne posvećenosti razvoju kritičkog mišljenja i djelovanja na polju izvedbenih umjetnosti i šire, umjetnosti i kulture u Crnoj Gori, mogu potvrditi da „neposlušne" i „nepodobne" elemente političke elite mahom teže da izbrišu sa scene, ili barem unutar nje marginalizuju, tako da se njihov uticaj svede na najmanju moguću mjeru. Ovo je u skladu sa činjenicom da, prema svim dostupnim pokazateljima, politizovana nekompetentnost suvereno vlada svim područjima društvenog i javnog života u Crnoj Gori.
Shodno tome, i kulturni sistem generalno je kontaminiran, oslabljen i izobličen nepotizmom, korumpiranošću, klijentelizmom. U sveopštem nedostatku jasno određenih i transparentnih procedura i instanci odlučivanja, stvari se u institucionalnoj kulturi odvijaju polutajnim iracionalnim putevima ličnih interesa i naklonosti. Pa tako postoje nepisana, ali duboko ukorijenjena pravila o tome kako, kome i zašto partijski moćnici „otvaraju" vrata, šta činiti da bi vas „pozvali", kako i po čijim pravilima „igrati" da se opstane i slično. Sa druge strane, jasnih pravila o tome koje reference neko treba da ima da bi bio kulturni djelatnik u određenoj oblasti, šta je javni interes u kulturi i kako se razlikuje od privatnog, te šta je to izvrsnost u kulturi - nema, ili ako ih zvanično i ima u nekom zakonu ili pravilniku olako prepisanom i usvojenom pod pritiskom procesa evropskih integracija, ona se vrlo proizvoljno tumače, bezočno iskrivljuju i grubo krše. Utisak je da, između ostalog, pitanjima zapošljavanja i angažovanja u javnom kulturnom sektoru upravlja neka „sila tame", neko izobličeno čudovište „čije-se-ime-ne-smije-izgovarati" i čiji ogromni hobotnički krakovi dopiru i diriguju posvuda. Kroz dugi niz godina te iskrivljene, kafkijanske prakse, veoma često dolazi do zamjena teza, pa se reference izjednačavaju sa moći, položajima i političkim „vezama" koje neko ima. Tako je kao jedna od glavnih karakternih osobina kandidata koja je poželjna prilikom zapošljavanja u kulturnom sektoru isplivala vazalnost odnosno apsolutni posluh. Ovo utiče da institucionalna kultura uveliko liči na jedan zatvoreni feudalni sistem sa interesno povezanim klikama, svitama i klanovima, u kojima podređeni faustovski „prodaju dušu" nadređenima, koji ih zauzvrat „guraju" i štite. S obzirom na to da je ono što je u takvom „zabranu" primarno bitno nesumnjivo vlast, moć i komfor, neizbježna posljedica je da kultura u smislu sadržaja, u čemu i leži njen društveni javni interes, pada daleko u drugi plan. Dakle, vrlo često osnovni problem kulture ne leži u nedostatku novca nego je onaj suštinskiji i dugoročniji problem ne samo tolerisanje nego i podsticanje nekompetentnosti kulturnih poslenika što je problem koji u svojim izvještajima i analizama redovno identifikuje i samo Ministarstvo kulture Crne Gore. Primarni efekt koji treba da ostvari sektor kulture upravo je onaj u domenu društvenih promjena i razvoja kritičke svijesti. Sve dok se na čelo institucija u javnom sektoru najčešće imenuju i namješteno biraju prvenstveno politički podobni, ostvarivanje toga efekta je politički oslabljeno, pa i onemogućeno, čime je obesmišljeno i javno finansiranje kulture. A finansiraju je, podsjetimo, isti oni građani koji žive u strahu, a voljeli bi da ne žive tako. Oni ustanove kulture finansiraju zato da bi im one pružale kritičku distancu spram stvarnosti kroz izvrsnost kulturne produkcije i prezentacije, jer program i samo program je ono po čemu nešto jeste ili nije izvrsno u kulturi i po čemu ima ili nema svrhu postojanja. Zbog toga, potrebno je da građani Kotora, koji su ipak dovoljno hrabri da kao potrebite teme za „Pozorište o Kotoru" identifikuju brojne neuralgične tačke kao što su „borba protiv kulture", „pasivnost gradske vlasti", „ugašeni grad" i „duh palanke", traže i pokrenu promjene. Na reformi gradskog upravljanja kulturom na svim nivoima - departizaciji, depolitizaciji i demokratizaciji; na uspostavljanju jasnih kriterijuma, javnoj dostupnosti svih podataka, evaluacijama i dvosmjernim komunikacijama, treba zajedno da insistiraju i javni i civilni sektor; i zaposleni u institucijama kulture, i evaluatori koji ih posmatraju i analiziraju sa neophodne kritičke distance. Jer zašto baš Kotor, s obzirom na činjenicu da postoji znatna sloboda u osmišljavanju gradskih kulturnih politika u okviru nacionalne kulturne politike, ne bi mogao biti pozitivan primjer za cijelu državu i njena istinska „kulturna prijestonica"? A to se može desiti jedino ako i kada se kriterijumi struke i javni interes neprikosnoveno i beskompromisno nađu iznad političkih i lično-interesnih motiva. A što se straha tiče, dragi sugrađani: po mom mišljenju, nikada ne postoji niti jedan valjan razlog da se ne bude hrabar i pristane na ucjenu „ili se prikloni, ili ćeš biti uklonjen". U prilog takvom shvatanju, na pragu Drugog svjetskog rata, 1939. godine, Alber Kami je u svom „Manifestu o slobodi štampe" zapisao: „Kada bi samo svaki čovjek htio da sačuva u svom domenu sve ono u šta vjeruje da je istinito i pravedno, kada bi svojim malim udjelom htio da pomogne održavanju slobode, da se odupre predaji i da saopšti svoju volju, tada bi, i samo tada, taj rat bio, u najdubljem smislu riječi, dobijen". Dok, cijenjeni sugrađani, ne budemo mogli makar toliko - kako ste i sami naveli tokom pomenute pozorišne radionice, bićemo besmisleno samoosuđeni na prestrašeno i beznadno duhovno tavorenje u "ugašenom" gradu.
Maja Mrđenović
U narednom izdanju rubrike "Dva minuta" Kotoranima će se obratiti Snežana Pejović, arhivistkinja i direktorka Istorijskog arhiva Kotor.
