In the newspaper "Vijesti" on June 20 2016 is published an interview with Petar Pejaković related to the performance of theatre play KoTo(R) o KOTORU. The original interview can be found here.
Vaši profesionalni, rediteljski afiniteti vidno su usmjereni ka oblicima tzv. primjenjenog pozorišta (kao što su performans, terapijsko, ulično i nevidljivo pozorište...), koje podrazumijeva dešavanje u lokalnim prostorima i upotrebu drame i pozorišta u radu sa nekom od različitih socijalnih grupa ili lokalnih zajednica. Možete li ukratko objasniti svoju viziju ovog pozorišta: šta je njegova suština, i šta bi na osnovu dugogodišnjeg iskustva bio Vaš lični metod pri njegovom stvaranju?
U pozorištu me zanima ono pozorište koje je „bliže životu“. Današnje pozorište je izgubilo vitalnost, značaj i društveni uticaj koje je imalo u svim epohama do prije 100 godina. Od tada, to je jedina umjetnost koja je drastično gubila svoj položaj u modernom društvu. I dalje ga ubrzano gubi. U svemu tomo gubi i sebe. Veoma često se pozorišta zatvaraju u jednu samodovoljnu i podrazumijevajuću važnost koja nema mnogo veze ni sa čim. Rapidno se dešava da nas tzv. virtualna stvarnost ili sve ono što je tehnološki posredovano neposrednije odvodi do nekog stvarnog života, a pozorište koje bi trebalo da je živo samo po sebi, zamajava nas nekom kobajagi realnošću. Priča, likovi, gluma, odnosi i sukobi, koliko god bili životni i istinski u dobrom konvencionalnom pozorištu, nemaju onu moćkakvu ima teatar koji ima neposredniju vrstu djelovanja. To sam osjetio mnogo puta na svojoj koži, i kao gledalac, i kao učesnik.
Volim i bavim se pozorištem koje je neposredno dio života. Pravi ljudi, stvarni prostori, istinski događaji imaju moć koja je trajna i duboka. Stvarajući i rukovodeći se u tim okolnostima dolazite sigurno u poziciju da nešto možete da uradite. Uvjerenja sam da pozorište mora da ima još neke funkcije u društvu pored toga da zabavlja i estetski djeluje. Današnja kultura je potpuno pod uticajem zabave i estetizacije, tako da je drugačije pozorište tim prije potrebno. Uostalom, pozorište kao umjetnost to već ima u svom karakteru: žive ljude, realno okupljanje oko zajedničkog interesa, posezanje za temama i fenomenima koji nas se tiču bez ostatka, direktano i živo dejstvo na neposrednu stvarnost. Pozorište mora da se vrati tim svojim fundamentima ili, ako hoćete, korjenima.
A lični motivi za bavljenje parcipativnom umjetnošću?
Postoje i razlozi koji su lične prirode koji određuju ovakve moje afinitete u pozorištu. Izdvojio bih samo jedan. Moja empatija je mnogo više socijane, nego individualne prirode. Više me se tiču fenomeni koji su društveni od onih koji su lični. I u tom smislu bavim se više društvenim temama i dešavanjima. Koliko god neka individualna sudbina bila bremenita i imala univerzalni karakter, ona me se ne tiče u dovoljnoj mjeri i za mene ne nosi jak podsticaj. Emotivnost kao esencija svakog umjetničkog djelanja, važnija mi je kao pojava kolektivnog i kao sila društvenih promjena. Radio sam pozorišne predstave i procese sa Romima, maloljetnim delikventima, osobama sa psihičkim poremećajima, sa djecom bez roditeljskog staranja, sa osobama sa oštećenjem vida i sluha i sa raseljenim licima. Čitav moj dvadesetogodišnji pozorišni rad sa djecom i mladima, i za njih, razumijevam isto kao dio socijalno angažovanog umjetničkog stvaralaštva. Nažalost, često su djeca, a posebno mladi, dio društva koji je ugrožen i/ili marginalizovan. Nakon svih tih iskustava, osnovni razlog zašto se bavim ovom vrstom pozorišta je zato što sam se snažno uvjerio u moć koju ova vrsta djelovanja ima. Ne mogu reći ni da imam, ni da nemam metod. U najvećoj mjeri koristim igru i improvizaciju kao sredstva da se ljudi opuste, ohrabre, oslobode, izraze i osjete jedni druge. Pozorište ima široko primjenjivu moć.
Projekat nevladine organizacije Expeditio „Pozorište o Kotoru“, koji kroz Vaš procesni rad sa stanovnicima/ama Kotora treba da iznjedri dokumentarnu pozorišnu predstavu sa fokusom na gradske posebnosti i probleme, započet u oktobru prošle godine, približava se kraju. 20. juna, javno će biti prikazana predstava „KoTo(r) o Kotoru“, koja je nastala kao rezultat višemjesečnog radioničarskog procesa. Na samom početku, svi zainteresovani građani su bili pozvani da se uključe, i da na razne načine postanu stvaraoci ove predstave. S obzirom na mnogobrojne raznolike lične priče i utiske vezane za grad koji su isplivali tokom radionica, kako se slagala ta mozaična slika Kotora danas, koje su teme isplivale kao dominantne?
Ovo je veoma poseban pozorištan projekat. Nisu okupljene ciljane društvene grupe kao učesnici, već je ostavljeno da se javi i uključi ko god hoće i može. Grupa koja se okupila i ustalila broji dvadesetak članova i plod je demokratskog principa da se ravnopravno djeluje. To je raznolika grupa, koja mnogo više predstavlja centar nego marginu jedne gradske zajednice. Najmanji mogući zajednički imenitelj je određeni aktivizam koji svi članovi nose u sebe. Riječ „drama“, kao sinonim za dramsku i pozorišnu umjetnost, potiče od starogrčke riječi koja znači radnja ili akcija. Dakle, pozorište kao princip akcije, u ovom slučaju društvene akcije, nešto je što najsnažnije okuplja ovu grupu ljudi. Ovo je veoma rijedak i značajan primjer pozorišnog djelovanja, ne samo u Crnoj Gori, već i u regionu. Nadam se da će zaživjeti i dalje se razvijati.
Na samom početku pozorišnih radionica smo razgovarali i odlučivali (glasali) koje su to teme koje su najvažnije za Kotor danas. Teme koje su se iskristalisale kao najvažnije većini, ali i kao najsnažnije, su teme života u strahu, izumiranja starog grada, borbe protiv kulture, ljubavi prema gradu, neučinkovitosti gradske vlasti, devastacije, razornog licemjerstva i ćutanja, dekadencije i dr. Sve ove teme su dobile svoje značajno mjesto u predstavi koja je proizašla iz ovog osmomjesečnog procesa.
„Pozorište o Kotoru“, osim dokumentarnim, možemo formalno okarakterisati i kao skupno kreirano pozorište zajednice, koje karakteriše „demokratizovanje“ raznih aspekata pozorišne proizvodnje i skupno kreiranje teksta u radioničarskom procesu proba. Imajući u vidu i raznolikost i nehomogenost grupe građana koja je učestvovala na radionicama, i nepostojanje unaprijed postavljenih tematskih odrednica, možete li reći nešto više o „pravilima igre“ tog suštinski otvorenog procesa, koji karakteriše nepredvidivost, i istovremeno privlačna i pomalo zastrašujuća sloboda? Koliki i kakav je zaista bio stepen zajedništva u integraciji različitih gledišta, a kolika i kakva uloga reditelja?
Sebi sam u ovom procesu, pored ostalih, uobičajenih pozorišnih zadataka, zadao dodatni zadatak medijatora i katalizatora određenih stavova i ideja. Ovo je veoma delikatan proces u ovakvoj vrsti pozorišnog rada, ali je i presudan. Kao i u „stvarnom životu“, posegli smo za demokratskim principima komunikacije i djelovanja, koje je veoma teško sprovesti. Ubjeđen sam da je kvalitetna demokratija u društvu koje je nerazvijeno nemoguća, odnosno da stepen razvijenosti demokratije zavisi od stepena razvijenosti društva u cjelini. Štaviše, razvijenost demokratije ne garantuje i razvoj društva. U slučaju ovog našeg malog pozorišnog društva, situacija nije reprezentativna na širem planu, jer okupljena grupa ne predstavlja idealan uzorak prosječnog kotorskog građanina. Sa jedne strane, to je u određenoj mjeri odvelo proces od dokumentarističkog, i to ka određenoj kritici i satiri. Sa druge strane, mnogo lakše su se iskristalisale značajne društvene teme, kao izraz svijesti i potrebe da se društveno djeluje.
Primjenjeno pozorište često se naziva i „pozorištem promjene“, jer su javna prikazivanja predstava koja nastaju kao njegovi rezultati, za razliku od institucionalnih pozorišnih izvedbi, samo „vrh ledenog brijega“, dok je ono što je potencijalno suštinski važno i dragocjeno upravo sam višemjesečni radioničarski proces. Jedan od proklamovanih ciljeva i „Pozorišta o Kotoru“ jeste da se kroz stvaralaštvo razvijaju kapaciteti građana/ki da kritički misle i da se osnažuju za zajedničkupromjenu u aspektima društvenog okruženja koje im nije prihvatljivo.Kako objašnjavate alhemiju procesa kroz koji su se u raznolikoj, međusobno nedovoljno poznatoj grupi građana postepeno stvarali povezanost, povjerenje i solidarnost? Takođe, šta bi bio optimalan koncept da se u tom pravcu šire djeluje i na ne-učesnike, publiku koja će pogledati izvedbu?
Ovaj proces sam razumio, prije svega, kao mogućnost pruženu svakom građaninu Kotora, da javno iskaže svoja mišljenja i osjećanja o svom gradu. To je moglo da se uradi direktno sa pozorišne scene, ili kroz doprinos samom procesu i nastanku scenarija predstave, davanjem ideja, prijedloga, materijala; te učestvovanjem u odlučivanju oko važnosti oblikovanja tih ideja. Veoma značajna je stvar osvijestiti potrebu i odlučiti se na javni izraz o javnom interesu. Za to je potreban podsticaj, ohrabrenje, mijenjanje uvjeta i borba protiv inhibiranosti. Ovaj projekat je zato i osmišljen. To je njegova suština - da pozove ljude da se javno izraze, a one koji se nisu odazvali da ohrabri, podstakne i pokaže im da je to moguće, na jedan lijep i bezbolan način.
Mnogi su imali i imaju predubijeđenje da pozorište nije dobar način da se to uradi. Zapravo je suprotno - upravo povjerenje, solidarnost, zajedništvo, tolerancija, razmjena, osjećajnost, sinergija i mašta, koje dobro pozorište uvijek u obilju nosi u sebi, idealno su tlo i uvjeti da se desi nešto istinski. Dobro pozorište je oaza.
U modernom svijetu, parcipativnost u svim umjetničkim disciplinama, kao i u kulturnim i repertoarskim politikama, urbanizmu, itd., postaje opšteprihvaćeno pravilo. Kada je pozorište u pitanju, često se može čuti mišljenje da se danas najzanimljivije pozorište pravi sa publikom, a ne za publiku, i da ono ne treba da bude privilegija samo pozorišnih ustanova, nego sredstvo kreativnog izražavanja svakog pojedinca, u svrhe ličnog razvoja i društvenog angažmana. Nasuprot tome, utisak je da su u Crnoj Gori kultura i umjetnost uglavnom okamenjeni u tradicionalističkim, reperezentativističkim, larpurlartističkim, a vrlo često i ideološki obojenim modelima, bez svijesti da bi kreativnost mogla i trebala da bude društveno usmjerena i kolaborativna. Da li smatrate da umjetnici i kreativci nose, ili da bi trebalo da nose, određenu odgovornost za stanje u našem društvu? Kako ih podstaći da se aktivnije bave rješavanjem izazova sa kojima se suočavaju gradovi i građani?
Iskonsko i prvobitno pozorište je nastalo iz publike, a ne za publiku. Svako dobro pozorište, ma kakvo ono bilo, treba da se pravi iz publike, a ne za nju. Sve ostalo je prostor manipulacije i zloupotrebe. Teško je ovladati istinskom i iskonskom potrebom koja dolazi iz publike u određenom vremenu. Publici ne treba podilaziti, nego joj treba nuditi ono što joj stvarno treba, i još malo više. U definisanju ovog malo više je sva vještina stvaranja.
Ne mislim da svi umjetnici i kreativci nose neku posebnu odgovornost za opšte stanje u društvu. Takva vrsta generalizacije nije dobra, ni za umjetnike, ni za društvo. Osjećajnost, umjetnički talenat i promišljanje nisu dovoljni za javno djelovanje. Postoje umjetnici i kreativci koji imaju i ostale osobine potrebne za takvu vrstu angažovanja i odgovornosti. To što su umjetnici javne ličnosti ne podrazumijeva da imaju mogućnost da javno djeluju na širem planu, a samim tim niti povlači njihovu odgovornost. Sa druge strane, umjetnost ima moć da utiče na stvarnost na toliko poseban način, za razliku od drugih oblika ljudskog djelovanja, da je veoma važno da se ta njena moć razvija i da ona bude “odgovorna”. Umjetnost mora da ima ambiciju da kreira novu stvarnost.
S obzirom da bi pozorište trebalo da bude „poligon za vježbanje i zadobijanje slobode“, kako u opštoj društvenoj klimi straha, pomahnitalih ideologija, „nezamjeranja“, „uhljebljavanja“,..., ostati nezavistan i slobodan; kako biti efektivno kritičan prema izopačenomsistemu, a ipak bivstvovati i djelovati u njemu?
Teško. Svjestan sam da je teško. Moja očekivanja od pozorišta su mnogo veća od toga da bude samo poligon za slobode. Ta sopstvena nerealnost mi je veoma važna i ne bih mogao bez nje. Nemam recept za sve. Donekle me „spašava“ moja priroda, koja je istovremeno veoma blaga, i sa izrazito divljim željama. Uvijek postavim velike zadatke, a onda krenem iz samog početka. Trudim se da djelujem sistematično, što znači strpljivo, pažljivo, iz temelja i iz korjena, ako treba uvijek iz početka. Nastojim da mijenjam sistem, a ne pojavne stvari. Olakšava mi što bezuslovno volim ovo što radim. Neodoljivo me privlače „svjetle tačke“, kako ih naziva Njegoš, a one su često u najdubljem mraku.
Interview was done by Maja Mrđenović.
------------
ACT4CITY is funded by Balkan Arts and Culture Fund BAC. BAC is supported by the Swiss Government through the Swiss Agency for Development and Cooperation (SDC) and the European Cultural Foundation (EFC).
