U okviru projekta Nove ideje za stare objekte, Sonja Dragovic je boravila u Oberhauzenu, Njemačka. U nastavku pročitajte Sonjinu priču o tome kako u ovom gradu prisupaju temi praznih i napuštenih prostora.
Dodatne informacije o projektu možete naći ovdje.
-----------
Novi život za stare zgrade: priče iz Oberhausena
Nakon zimskih susreta inspirisanih starim zgradama i mogućnostima za njihovu novu upotrebu u Nikšiću i Beogradu, krajem ljeta sam istim poslom otputovala u Njemačku, u Oberhausen – (sve manje i manje) industrijski grad u Vestfaliji, u Rurskoj oblasti. Nalazi se nedaleko od Dizeldorfa, Kelna i Esena, a opet je nedovoljno čuven da bi samo ime grada išta značilo nekome ko površno poznaje njemačku geografiju i kulturu. Jedna je od petnaestak sličnih naseobina u Rurskoj aglomeraciji, sa oko 200.000 stanovnika i ostacima nekada slavne industrije čelika – dovoljno za početak.
Tokom trodnevne posjete gostovali smo u blizini centra grada, u šatorima razapetim na trećem i četvrtom spratu sat-kule koju je nevladnina organizacija Kitev dobila na korišćenje za period od 25 godina. Kula je izdignuta iznad glavne željezničke stanice, pa je i lokacija savršena da primi putnike sa svih strana – pogotovo ako su, kao u ovom slučaju, posjetioci zainteresovani za dobro savremeno korišćenje starih građevina.
Šta se, dakle, u Oberhausenu zbiva, i kako se u to uklapaju stare zgrade? Idemo redom. Velike ekonomske promjene započete posljednjih decenija prošlog vijeka još traju: deindustrijalizacija se odmotava sporo i bolno, i nekada dobro plaćene poslove u proizvodnji čelika zamjenjuju radna mjesta u sektoru trgovine i usluga. Ovaj proces odlično ilustruje slučaj šoping centra Centro, sa 90.000 m2 prodajnog prostora, nastalog u starom industrijskom kompleksu koji je '70-ih zapošljavao 33.000 radnika u proizvodnji, i koji je udaljen nekoliko kilometara od centra grada. Danas tu radi oko 11.000 ljudi, a Centro je nadaleko poznat: u doba božićnih praznika, šoping centar dnevno posjeti oko 200 autobusa iz drugih djelova Njemačke, iz Holandije i Belgije. Prva Apple radnja u Njemačkoj otvorena je upravo ovdje. Veliki broj mušterija koje privlači Centro inspirisao je bujan razvoj trgovinske i uslužne djelatnosti u ovoj oblasti. U neposrednoj blizini je, recimo, staro spremište za plin – impozantni Gasometer – pretvoreno u galerijski prostor. Gradska uprava pristala je da ne sruši ovaj simbol industrijske prošlosti, pod uslovom da prostor dobije namjenu koja će ga učiniti održivim, za koju u budućnosti neće morati da budu izdvajana značajna budžetska sredstva. Gasometer je danas važan kulturni centar i jedan od najzanimljivijih izložbenih prostora u kojima sam ikada bila, sa pogledom na čitavu Rursku oblast – sa oboda grada čiji je centar sve prazniji. To je početak novog problema.
Kada se iz centra grada na periferiju presele komercijalne i kulturne djelatnosti, ostanu mahom prazni izlozi. Periferija, sa novim sadržajima i prilikama za zaposlenje koje sada nudi, postaje zanimljivije i poželjnije mjesto za život. Pokušavajući da privuku nove stanare u svoje zgrade i nove male biznise u svoje poslovne prostore, vlasnici smanjuju cijenu kirije. Niske cijene privlače zakupce sa niskim primanjima – studente, izbjeglice, penzionere. Nova demografija gradskog centra ne ohrabruje otvaranje novih malih biznisa, jer većina rezidenata može da priušti jedino diskontne cijene. Odgovarajući na potrebe tržišta, trgovci u centru otvaraju „Sve po 1€“ radnje i jeftine restorane brze hrane – i krug se nastavlja. Danas u centru Oberhausena živi oko 5.000 ljudi.
Centar grada nijesu zaobišli ni drugi efekti deindustrijalizacije. Nestanak industrije na periferiji praćen je odumiranjem aktivnosti koje su nekada bile obavljane u centru, kao podrška industijskoj proizvodnji: administracija, prodaja, skladištenje. Zgrade koje su služile u ove svrhe sada su napuštene – njihovi vlasnici su mahom strane korporacije do kojih je teško doći, sa sjedištima u Berlinu ili Luksemburgu ili Parizu, i koje nemaju potrebu da ih koriste niti im se isplati da ih prodaju. Jedna od ovih zgrada, nekada korišćena kao magacin pri fabrici tekstila, sada služi kao scena za pripremu pozorišne predstave. Glumci i osoblje imaju status izbjeglica; na prizemlju je improvizovan i atelje za likovne umjetnike u izbjeglištvu. Čitav projekat je osmislilo gradsko pozorište, a njihovu ideju podržala je opštinska uprava: povezala ih je sa vlasnikom zgrade koji je odobrio korišćenje prostora u ove umjetničke svrhe, dok god to njega ništa ne košta. „Doveli smo struju, to mi plaćamo, ali nemamo vodu i grijanje jer zgrada nije namijenjena stanovanju“ – kaže glumac iz gradskog pozorišta koji je uključen u projekat, i dodaje da im je dobar odnos sa gradskim vlastima važan: „inače ne bismo mogli da izvedemo ovakve stvari, da dobijemo ovakav prostor. Prazne zgrade u centru grada su veliki problem, oko toga svi možemo da se složimo.“
Koliko se predstavnici različitih nivoa vlasti, nevladinih organizacija i fondacija za izgradnju stambenog prostora slažu po pitanju (ne)korišćenja starih zgrada u Oberhausenu mogli smo da čujemo tokom panel diskusije na kojoj se pričalo i o ovoj temi. Tu se vidjelo da uprava kuburi sa novcem („Opštinski dug je oko 2 milijarde eura – do prije godinu dana budžet je zbog toga bio sasvim blokiran, ništa nijesmo mogli da uradimo.“), ali da shvata da nevladin sektor može biti saveznik („Vi smišljate dobre projekte i možete da nađete sredstva za njihovo izvođenje kroz EU fondove.“), i da ne razumije sasvim prednosti međunarodne saradnje („Kakve koristi građani Oberhausena imaju od vaših putovanja po inostranstvu?“). Sa druge strane, akteri iz nevladinog sektora misle da bi uprava grada mogla više da pomogne u rješavanju nagomilanih društvenih i ekonomskih problema, ako bi drugačije angažovala svoje resurse – a stare zgrade su jedan od njih. Jedan od važnih zaključaka bio je da opštinske institucije više ne mogu ni da pokušavaju da same planiraju grad: ideje i potrebe različitih društvenih grupa koje u njemu žive moraju biti uzete u obzir.
Da ta dobra namjera često može biti izazov za sprovođenje, vidjeli smo baš na primjeru gradskog centra u Oberhausenu. Naime, pad cijena stanarine privukao je mnoge imigrantske porodice da se tu nasele, i postalo je jasno da postojeća igrališta neće biti dovoljna za svu djecu koja su se u relatvno kratkom periodu doselila u susjedstvo. Kada su izgrađena nova igrališta, pojavio se novi problem: djeca ih koriste i uveče, ostaju do kasno napolju, prave buku i ometaju starije komšije. „Radi se prosto o kulturnim razlikama, i o konfiktu sa starim običajima do kog je ovdje došlo. Eto – šta god uradimo, napravimo neki novi problem sa kojim posle treba da se nosimo,“ vajka se gradski menadžer pred penzijom, koji je jedan od svojih poslednjih radnih dana iskoristio da popriča sa ovom našom grupom stranaca zainteresovanih za urbanizam i stare zgrade.
Gradski menadžer je proveo 20 godina u službi. Pitamo ga šta bi radio drugačije, da sa svim znanjem koje sada ima može da se vrati na početak karijere. „Insistirao bih na tome da odredimo cilj“, kaže. „Da ogovorimo na pitanje: kako ovaj grad treba da izgleda za 20 godina? I da onda radimo na ostvarivanju tog cilja, a ne na gomili drugih, nepovezanih stvari. Veliki izazov jeste, i nastaviće da bude, privatizacija procesa urbanog planiranja. Gradska uprava slegne ramenima – mi nemamo novca, ne možemo da odbijemo zahtjeve investitora. Međutim, da li možemo da priuštimo posljedice procesa koji iz tog proističe, u kome grad sebi prilagođavaju oni koji to mogu da plate? Kroz čitavu istoriju, na svakom zaokretu, postojao je način da se stvari urade drugačije. Moramo ga pronaći i sada. “
Deindustrijalizacija, novi biznis centri na periferiji, prazne stare zgrade, prezadužene opštine, investicije zbog kojih se prekrajaju detaljni urbanistički planovi – sve nam je to vrlo poznato, i ne moramo dalje od crnogorskih gradova da bismo za svaki od ovih procesa našli odgovarajuć primjer. Ipak, značajno je podsjetiti se da ovi problemi nijesu samo naši, i da je legitimno – čak, obavezno – tražiti rješenja koja zadovoljavaju šire društvene potrebe i vode ka stvaranju gradova kakve želimo, ne kakve nam nameću klimave javne finansije i sumnjivi investitori.
---------
Projekat "Nove ideje za stare objekte" zajednički sprovode: Opština Ajdovščina (Slovenija) koja je i vodeći partner na projektu, i partneri - Institut za politike prostora - IPOP (Slovenija), Kitev - Kultur im Turm Oberhausen (Njemačka), Mikro Art (Srbija), Mjesna zajednica Maribor (Slovenija), Opština Nikšić (Crna Gora), Stadt Oberhausen (Njemačka), Urbanistički Institut (Latvia), Udruženje Green Istria (Hrvatska) i Expeditio (Crna Gora).
Projekat se realizuje u okviru programa "Evropa za građane" - Europe for Citizens. Počeo je u julu 2015. godine i trajaće do kraja juna 2017. godine.
