Istraživanje "Ženska mapa Boke Kotorske" prethodnica je aktivnosti Javni prostori i rodna ravnopravnost: Istorija koje više nema i radionice "Mapiranje ženskih prostora". Ideja koja stoji iza ovih aktivnosti je da se prepoznaju slojevi ženske istorije Boke i da se na kretivan predstave javnosti kroz umjetničke intervencije u javnom prostoru.
Rad na istraživanju ·“Ženska mapa Boke Kotorske “ sprovela je nevladina organizacija ANIMA iz Kotora - Ljupka Kovačević, Ervina Dabižinović i Paula Petričević. Rad se odvijao u tri faze: pripremnoj, fazi prikupljanja podataka i završnoj fazi.
Pripremna faza se sastojala od radnih sastanaka istraživačica i dogovora oko strategije i načina istraživanja. Na tim sastancima istraživačice su se dogovarale kako da razviju ideju, koji su problemi i teškoće sa kojima se susreću kao i konstantno preispitivanje početne ideje o pobunjenim ženama. Početna ideja obuhvatila je događaje koji su relevantni za djelovanje žena i pobunjene žene Boke Kotorske u periodu od Francuske buržoaske revolucije do proleterske revolucije (XVIII-XXvj.). U pripremnoj fazi istraživanja dogovoreno je da se za prikupljanje podataka u Kotoru i Herceg Novom koristi Arhiv grada Kotora i Herceg Novog, Zavičajna biblioteka i Gradska biblioteka Herceg Novog. Faza prikupljanja podataka na planiranim mjestima podrazumijevala je rad na izvornim dokumentima i knigama, novinama i časopisima kao i razgovore sa pojedincima/kama koje su bile u posjedu informacija. Završna faza obuhvatila je radne sastanke sa dizajnerkom na dogovoru oko finalne reprezentacije podataka.
U toku prvog mjeseca rada bilo je već jasno da podataka o ženama uopšte ima jako malo jer su podaci o ženama rasuti. Posebno je velik problem predstavljao zahtjev da se nađu žene koje su se bunile u 19 vijeku. Problem nedovoljnog broja informacija o ženama ili potpunog nedostatka informacija, u Herceg Novom istraživačice su riješile na način da su koristile kontakte sa pojednicima/kama koji su radili u institucijama u kojima se odvijalo istraživanje. Određen broj osoba je uzet u obzir jer je dobijen podatak da identifikovane žene pripadaju familijama čiji članovi/ce su bili dobar izvor podataka. To su: Olivera Doklestić, Kiko Kosić, Milan Sjerković, Vesna Jauković i Nevenka Mitrović.
U Kotoru su individualni razgovori obavljeni sa članovima porodice Grgurević, Lipovac, Muk... Podaci su nesigurni u odnosu na osobe o kojima su ih istraživačice pitale. Razgovor sa Ljubicom Vrbicom je uputio na mladu skojevkuMilicu Vasovu Vrbica, gimnazijalku koja je učestvovala u protestima i nosila stalno crveno-plavi šal koji je sama isplela, bila je akivistkinja u Kotoru (umrla od tuberkuloze 1940 godine).
Takođe, obavljeni su razgovori i u Dobroti i to prije svega sa Antunom Tonkom Tomićem, dugogodišnjim bibliotekarom Pomorskog muzeja u Kotoru, Slavkom Dabinovićem, sadašnjim bibliotekarom iste institucije, zatim sa Zoranom Radimirom, Stevom Mukom, kao i Anom Popović, antropološkinjom, arhivistkinjom u Muzeju grada Perasta. Ovi su razgovori rezultirali manjim brojem upotrebljivih informacija za potrebe ovog istraživanja, ali su razjasnili neke od nedoumica sa kojima su se istraživačice susrele u prikupljanju arhivske građe, pomogli kontekstualizaciji dobijenih podataka, te ukazali na mogućnosti za dalja istraživanja.
