U novom broju časopisa PROSTOR intervju sa predstavnicama Expeditio

U novom broju časopisa PROSTOR objaveljen je intervju sa predstavnicama Expeditio pod nazivom "Neprekidna borba za prostor". Intervju možete pročitati na portalu ćasopisa ili u nastavku.

Neprekidna borba za prostor

: POSTED ON 14.03.2022

Intervju: Organizacija Expeditio, Aleksandra Kapetanović, Biljana Gligorić, Tatjana Rajić /

RAZGOVARALI SMO SA ALEKSANDROM KAPETANOVIĆ, BILJANOM GLIGORIĆ I TATJANOM RAJIĆ IZ ORGANIZACIJE EXPEDITIO U KOTORU, KOJA OD 1997. GODINE RADI NA PODSTICANJU ODRŽIVOG PROSTORNOG RAZVOJA U CRNOJ GORI I REGIONU KROZ DJELOVANJE U OBLASTI ODRŽIVE ARHITEKTURE, KULTURNOG NASLJEĐA, PLANIRANJA PROSTORA I KROZ AKTIVNOSTI KOJE DOPRINOSE UKUPNOM RAZVOJU CIVILNOG DRUŠTVA.&NBSP; JEDNA OD NAJUGLEDNIJIH CIVILNIH ORGANIZACIJA U REGIONU KOJA SE BAVI ŠIROKIM SPEKTROM AKTIVNOSTI U OBLASTI PROSTORNOG RAZVOJA, UVELIKO PREPOZNATA U EVROPSKIM OKVIRIMA A OVE GODINE SLAVI 25 GODINA SVOG POSTOJANJA. RAZGOVARALI SMO O ENERGETSKOJ EFIKASNOSTI, ZAKONSKIM REGULATIVAMA IZ OVE OBLASTI, ZATIM O TOME KAKO SE EXPEDITIO KAO TIM RAZVIJAO TOKOM GODINA. O ODNOSU PREMA GRADITELJSKOM NASLJEĐU, NAŠEM STATUSU NA LISTI SVJETSKE BAŠTINE UNESCO-A I NJIHOVIM PROJEKTIMA I PLANOVIMA ZA BUDUĆNOST.

Povod za razgovor je jedan od vaših poslednjih projekata a riječ je o B2B meet up događajima pod nazivom “Energetska efikasnost u građevinarstvu” koje ste organizovali u Nikšiću, Podgorici i Budvi. Recite nam nešto o ideji i cilju.

Ti događaji su organizovani u okviru prekograničnog projekta “ENergy Efficiency living lAb (ENEA)” koji se sprovodi u okviru u okviru programa prekogranične saradnje ItalijaÐAlbanijaÐCrna Gora. Glavna ideja ovog projekta, podržanog od strane EU, je da se promovišu principi energetske efikasnosti kroz prekograničnu saradnju, stvaranjem platforme za razmjenu znanja i iskustava između aktera javnog, privatnog i civilnog sektora u oblasti održive gradnje. Konkretan cilj naših radionica je bio da se poveže što veći broj aktera, koji se, direktno ili indirektno, bave energetskom efikasnošću u zgradarstvu. Tokom nekoliko mjeseci organizovana je jedna radionica i pet B2B sastanaka u Budvi, Podgorici i Nišiću. Ovim događajima prisustvovalo je preko 200 ljudi, što nam govori da je tema važna i privlačna. Osim toga, deset predstavnika/ca iz Crne Gore, kroz projekat ENEA, učestvovalo je na sličnim događajima koje su organizovale partnerske organizacije u Italiji i Albaniji. Sektor energetske efikasnosti u Crnoj Gori, još uvijek nije razvijen koliko bi mi željeli, ali pojedinci, preduzeća, nevladine organizacije, mediji ili javne institucije koji djeluju u ovoj oblasti su iskreno posvećeni ovoj temi i bilo nam je drago da možemo sve da ih okupimo, omogućimo da predstave šta rade na tom polju i da započnemo sa stvaranjem jednog zajedničkog klastera koji će, u budućnosti, nadajmo se, samo rasti.

Možemo reći da je naš rad i razvoj praktično pratio i gibanja u društvu i da su se sve turbulencije unutar njega reflektovale i na nas. Možda bi tačnije bilo reći da smo mi sada u zreloj nego razvijenoj fazi jer, nažalost, jedna od naših ambicija da EXPEDITIO bude mnogobrojnija, veća, uticajnija i snažnija organizacija, nije ispunjen, što ne znači naravno da neće.

Koje su glavne barijere za sprovođenje energetske efikasnosti na koje vi u praksi nailazite?

Kao i u svim drugim oblastima koje su nedovoljno razvijene u Crnoj Gori, glavna barijera je nerazumijevanje značaja, prednosti i koristi koje energetska efikasnost donosi, od strane donosioca odluka na svim nivoima. Iz tog razloga, odavno usvojen zakonodavni okvir, nije, ni nakon više od decenije, zaživio u punom kapacitetu. Neophodno je promijeniti paradigmu razvoja koja se neće zasnivati isključivo na neodrživim principima dalje eksploatacije prirodnih resursa, već napraviti odlučan zaokret ka zelenoj tranziciji čiji je temelj energetska efikasnost. Tek kada same institucije budu u svakoj svojoj aktivnosti, strategiji ili mjeri, vidjele koncept koji vodi računa o svakom potrošenom kilovatu, tada ćemo znati da smo na dobrom putu. Ovako i dalje smo zarobljeni u jednom prevaziđenom, i od razvijenih država napuštenom modelu razvoja koji se zasniva na proizvodnji umjesto uštedi energije, uz praćenje i svih drugih segmenata neodrživog razvoja kao što su stvaranje velikih količina nerecikliranog otpada, uništavanje pejzaža, pretjerana i neadekvatna gradnja, masovni umjesto održivog turizma i sl.

Kako ste zadovoljni zakonskim regulativama u oblasti energetske efikasnosti?

Crna Gora ima zaokružen, i sasvim solidan, zakonodavni okvir u ovoj oblasti. Ono što je najveća prijetnja, opet ne samo karakteristična za ovu oblast, jeste nedovoljno dobra implementacija. Zašto je to tako postoji više razloga. Jedan smo već spomenuli a to je nedovoljno razumijevanja od strane donosioca odluka o značaju i dobrobiti ove teme za sve građane i građanke Crne Gore, ali tu su još neki kao što su: nedovoljno stručnog kapaciteta u smislu dovoljno dobro obučenog kadra iz više inženjerskih oblasti koji mogu da iznesu sve neophodne aktivnosti u smislu izrade energetskih pregleda, sprovođenja monitorniga potrošnje, ugradnja različitih sistema termotehnike ili automatizacije, zatim majstora obučenih za izradu preciznih detalja na objektu i sl. Takođe, veoma slaba karika je i nedovoljna kontrola sprovedenih mjera prilikom izgradnje što opet ostavlja prostor da se neke od mjera energetske efikasnosti svode samo na projekte a da se istinski u praksi ne primjenjuju. Važno je reći da energetska efikasnost u građevinarstvu zahtijeva od kompletnog građevinskog sektora da napravi značajno kvalitativno unaprijeđenje od dosadašnje prakse i to u svim elementima procesa, od prostornih planova, projektovanja, preko razrade projekata, izrade elaborata energetske efikasnosti, izrade detalja, izgradnje objekata pa na kraju i samog korišćenja objekata. To je jedan kompleksan proces koji, ukoliko mu se istinski posvetimo, može jako puno koristi svima da donese. Ali to je težak zadatak kojem mi još uvijek nismo u potpunosti odgovorili.

Nažalost, ostaje jedan mučan osjećaj kada god pogledamo oko sebe, na svu devastaciju, da mi nismo nosioci neke promjene i dio nje, već možda samo svjedoci jedne teške propasti planiranja prostora u Crnoj Gori. To je jedna ružna faza kojoj još uvijek ne vidimo kraj. Naša želja je da budemo svjedoci preporoda koji će se ogledati u transformaciji ka pravednijem i održivijem društvu.

Expeditio ove godine puni 25 godina postojanja, recite nam nešto o tome kako se razvijao i sazrijevao.

Kada smo krenuli sa radom, u tom trenutku četvrt vijeka postojanja zvučalo bi nam kao nevjerovatno dostignuće. Svakako smo kroz to proteklo vrijeme prošli kroz nekoliko faza, od nekog početnog entuzijazma, preko jedne faze širenja ili želje za širenjem, pa sada do jedne zrele faze u kojoj više težimo ka optimizaciji. Možemo reći da je naš rad i razvoj praktično pratio i gibanja u društvu i da su se sve turbulencije unutar njega reflektovale i na nas. Možda bi tačnije bilo reći da smo mi sada u zreloj nego razvijenoj fazi jer, nažalost, jedna od naših ambicija da EXPEDITIO bude mnogobrojnija, veća, uticajnija i snažnija organizacija, nije ispunjen, što ne znači naravno da neće. Kao što i naš ideal da crnogorsko društvo bude isto tako otvorenije, razvijenije, zasnovano na pravdi i znanju isto tako još uvijek nije dostignuto. Svakako, naša borba za očuvan prostor, za njegovo unaprijeđenje kroz gradnju, umjesto devastacije i dalje traje.

Koje su oblasti djelovanja kojima se Expeditio najviše bavi?

EXPEDITIO je trenutno posvećen dominantno oblastima: kulturna baština i zelena gradnja. Ranije smo se bavili i drugim srodnim temama koje prate pomenute oblasti - energetska efikasnost, javni prostori, participacija građana, održivi razvoj, kulturne politike i tako dalje. Od osnivanja nam je glavni izazov predstavljao fokus - tema je previše, ljudi nedovoljno.

Kada ste počinjali sigurno je postojao veći entuzijazam da ćete uticati na razvoj i odnos prema prostoru. Svjesni smo da je ogromni prostor Crne Gore devastiran, pa šta je ono što vas i dalje podstiče da istrajete?

Ovo jeste pitanje koje i same sebi postavljamo. A možda je pravi odgovor da negdje mi više ne možemo nazad, da smo toliko izgrađeni kroz rad u sopstvenoj organizaciji, kroz neprekidnu borbu kako za prostor tako i za sopstveni opstanak i EXPEDITIO, mi više ne možemo ni da pristanemo na drugačije kriterijume, principe i vrijednosti kroz svoj rad što bi napuštanje EXPEDITIO, promjena sektora i posla zahtijevala od nas. Takođe, možda i najbitniji faktor je taj što se nama negdje posredno vraćalo sve u šta smo vjerovali da je vrijedno borbe kroz jedan ugled i kredibilitet koji smo stekli da ponekad kada je teško, upravo osjećaj da možda ipak do nekog i stigne isti taj plamen i možda nekoga pokrene da nastavi da se bori, znači više od svih drugih satisfakcija. Nažalost, ostaje jedan mučan osjećaj kada god pogledamo oko sebe, na svu devastaciju, da mi nismo nosioci neke promjene i dio nje, već možda samo svjedoci jedne teške propasti planiranja prostora u Crnoj Gori. To je jedna ružna faza kojoj još uvijek ne vidimo kraj. Naša želja je da budemo svjedoci preporoda koji će se ogledati u transformaciji ka pravednijem i održivijem društvu.

Da, grupa aktivnosti koja će nas možda, dugoročno gledano, nadživjeti, jeste izdavačka djelatnosti. Možda je to negdje i naš najveći doprinos. Iz nekog razloga, strukovne institucije su posustale u aktivnosti publikovanja, i tu je ostala jedna značajna praznina koju smo probali da popunimo.

Osmislili ste i sproveli preko 100 projekata i aktivnosti, možete li izdvojiti neke od posebnog značaja i za vas i za oblast u kojoj ste djelovali?

Mnogi projekti su imali neku svoju ulogu u trenutku kada su realizovani, ali mnogi nisu uspjeli da naprave neki veći uticaj. Ipak trudili smo se da naši projekti uvijek budu odraz potreba u društvu. U momentima obeshrabrenosti zbog negativnih pojava u prostoru, dešavalo se da i nama ponestane ideja. Bilo je stvarno raznovrsnih projekata, teško je neke izdvojiti. Postoje aktivnosti koje su nas obilježile kao na primjer, u prvoj fazi rada, početkom 2000-tih, volonterski kampovi restauracije u Boki Kotorskoj. To je i učesnicima, volonterima, a i nama, bilo posebno zanimljivo i lijepo iskustvo. Žao nam je što nismo imali snage da nastavimo sa takvim aktivnostima. Bilo je mnogo projekata u okviru kojih smo se bavili promišljanjem prostora u relaciji sa drugim temama kao npr. kulturom, rodnom ravnopravnošću, mladima... Posljednjih godina smo se u kontinuitetu bavili povećanjem kapaciteta nastavnika/ca za integrisanje principa planiranja prostora u nastavi. Bilo je zabavnih i kreativnih projekata poput pozorišta zajednice “KoToR o Kotoru” gdje smo kroz formu teatra pokušali da promišljamo razvojne procese grada. Često smo se okretali aktivnostima koje se bave politikama, kroz učešće u procesima izrada različitih dokumenata, zakona i strategija. Nažalost, ne mislimo da se naš doprinos tu previše vidio. Bilo je mnogo uključivanja javnosti, organizovanja tribina, okruglih stolova, i sl. Ti događaji su možda i imali nekih svojih dometa.

Izdali ste i veliki broj publikacija, koje na neki način i prate hronologiju vaših projekata, koliko je zahtjevno raditi na njima i koliko je bitno ostaviti na taj način neku vrstu zapisa?

Gledano spolja, možda je ljudima sa strane bilo najkorisnije to što smo se trudili da prenesemo dobre prakse iz Evrope i svijeta koje se tiču prostora i na taj način osviješćujemo ljude o tome da žive u prostoru vanredne ljepote. Kada se ponosimo prostorom u kojem živimo, imamo potrebu da ga čuvamo, da brinemo o njemu. Izdavaštvo je naš način da promovišemo kvalitete i ljepote crnogorskog prostora, a ujedno i da edukujemo čitaoce o načinima brige o njemu.

Publikovanje je zahtijevno i često smo zaista bile na ivici kapaciteta, ako uzmete u obzir da smo mi mali tim, uvijek sa 3-6 ljudi. Za ovih 25 godina Expeditio je objavio oko 70 publikacija, uglavnom samostalno, neke u partnerstvima. Ako ove brojke uporedite sa institucijama, koje često imaju daleko više zaposlenih i mnogo veće resurse, a decenijama praktično nisu objavljivale nikakve publikacije ili knjige, mislimo da smo tu dali veliki doprinos.

Nepohodno je da Savjet za upravljanje zaštićenim područjem dobije daleko značajniju ulogu u svim procesima koji se tiču kako razvoja tako i planiranja prostora Opštine. Takođe, potrebno je da stručna javnost, bilo da dolazi iz institucija, ili van njih, bude permanentno konsultovana za sva pitanja koja se tiču razvoja grada. Važno je da se neprestano radi na tome da se razvija svijest o značaju statusa UNESCO-vog područja, da to bude nešto što će objediniti ne samo zaštićeno područje već i njegovu baffer zonu.

Da li biste neke izdvojili kao posebno značajne?

Čini nam se da ima dosta zanimljivih i korisnih, a počnemo od novijih:

“Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora na Listi svjetske baštine UNESCO-a”
Pet knjiga u okviru edicije “Kulturne rute Crne Gore” - “Palate Boke Kotorske”, “Perast”, “Srednjevjekovni gradovi Crne Gore”, “Godinje”, “Spomenici II svjetskog rata u Crnoj Gori”
“Tradicionalni drveni prozori u Boki Kotorskoj i njihova restauracija”
“Vrata u tradicionalnoj arhitekturi Boke”
“Pet studija o brdu Vrmac” itd.

Ne bi trebalo zaboraviti in prvu knjigu, koja je doživjela nekoliko izdanja na našem i stranim jezicima - “Trista godina samoće”, o Perastu.

Kako ocjenjujete stanje u oblasti graditeljskog nasljeđa? Znamo da je prethodne godine gradu Liverpulu ukinut status na Listi svjetske baštine UNESCO-a, da li i nama prijeti sličan scenario?

Svakako se moglo i moralo uraditi više da bi se zaštitila izuzetna univerzalna vrijednost prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, posebno vezano za zaštitu ukupnog kulturnog pejzaža u okviru prostorno planske dokumentacije. Sve što je rađeno je uglavnom bilo da bi se ispoštovala forma prema UNESCO-u, međutim suštinske aktivnosti na zaštiti kulturnog pejzaža koji ima izuzetnu univerzalnu vrijednost, nisu sprovedene. Od upisa na Listu svjetske baštine, zbog prekomjerne i neadekvatne urbanizacije potpuno su devastirani djelovi ovog izuzetnog pejzaža, a najočigledniji primjeri su Kostanjica i Dobrota. Nažalost, prekomjerna i neadekvatna urbanizacija je i dalje u toku. Nedostaje veća participacija u procesu donošenja odluka, od toga da se ozbiljnije osluškuju stavovi zainteresovane javnosti, da ne zaboravimo da je naša organizacija jasno istakla, u toku javne rasprave za DUP Kostanjice da će se trajno devastirati pejžaž neprocjenjive vrijednosti, što se nažalost dogodilo. Nepohodno je da Savjet za upravljanje zaštićenim područjem dobije daleko značajniju ulogu u svim procesima koji se tiču kako razvoja tako i planiranja prostora opštine. Takođe, potrebno je da stručna javnost, bilo da dolazi iz institucija, ili van njih, bude permanentno konsultovana za sva pitanja koja se tiču razvoja grada. Važno je da se neprestano radi na tome da se razvija svijest o značaju statusa UNESCO-vog područja, da to bude nešto što će objediniti ne samo zaštićeno područje već i njegovu baffer zonu. Upravljanje mora znatno da se unaprijedi kao održavanje od najprostije održavanje čistoće do složenijih rekonstrukcija. Mora da se radi na stvaranju nove generacije majstora koji će umjeti da održavaju ovako složeno i vrijedno nasleđe. Naravno, Menadžmet plan je morao da bude mnogo ranije usvojen i ozbiljno i efikasno primjenjivan, kao i da se znatno unaprijedi međuinstitucionalna saradnja.

Šta bi bile posljedice skidanja sa Liste svjetske baštine UNESCO-a?

Implementacijom loših planova možda se čini da se u nekim slučajevima ne ugrožavaju direktno pojedinačna kulturna dobra (kao što su palate, crkve ili drugi pojedinačni objekti) koja se nalaze u okviru zaštićenog Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora, ali se direktno i nepovratno ugrožava ključna vrijednost tog najznačajnijeg kulturnog dobra, koje obuhvata cijeli Kotorsko-Risanski zaliv sa svim gradovima i naseljima, a to je kulturni pejzaž Područja Kotora, koje je kao cjelina prepoznat kao kulturno dobro izuzetne univerzalne vrijednosti i od međunarodnog značaja. Eventualno skidanje sa Liste svjetske baštine predstavljalo bi gubitak, ne samo za Crnu Goru već i za cijelo čovječanstvo, kao i svjedočanstvo neodgovornosti i poraza našeg društva.

Expeditio se bavio raznim temama kada je u pitanju očuvanje prostora u Crnoj Gori pogotovo u primorskom dijelu, mnoge stvari smo prepustili slučaju. Da li mislite da se neke stvari mogu ispraviti i kako zaustaviti stalnu pogrešnu eksploataciju prostora?

Mi smo u cijeloj Crnoj Gori odavno prešli liniju koja nas je morala zaustaviti od ivice ponora. Čak i zvanični dokumenti priznaju da je primorje preizgrađeno, da je sjever na početku ozbiljne devastacija po principu upravo sa primorja. Mi se sada nalazimo na početku novog ciklusa planiranja koji se započinje izradom Prostornog plana Crne Gore i ona je u toku. Ali, ono što nam ne daje optimizam jeste, potpuno razoren sistem planiranja Zakonom o planiranju prostora iz 2016. godine koji je bukvalno uništio sve dobre procedure i principe koji su postojali. Sada imamo jedan eksperiment, izmišljotinu par ljudi, zakon kojem ne postoji ništa slično u uređenim državama, i koji otvara vrata potpunom kraju borbe za očuvanjem prostora. Ne bismo da suviše pesimistično zvučimo, ali još uvijek nemamo niti jedan znak da se krenulo ka ozdravljenju sistema planiranja a to je preduslov da se spasi prostor i da buduća gradnja donosi podizanje vrijednosti prostora umjesto što ga nemilice troši i devastira. Neke stvari se mogu ispraviti, ali za to je potrebno puno znanja, košta jako puno, zahtijeva iskorijenjenje korupcije i vladavinu prava. Pa možete sami zaključiti da li smo mi krenuli ka tom cilju. Prostor je samo poligon za sve dobro i loše što se dešava u društvu. Nažalost, sav mutan kapital iz različitih izvora se upravo u prostoru materijalizovao uništavajući resurse i kvalitetan život svima nama.

U kakvoj su poziciji nevladina udruženja kao vaše i u kojoj mjeri je prepoznat značaj takvih udruženja u društvu u Crnoj Gori?

Moram reći da mi osjećamo da smo, na neki način, prepoznati kao značajna organizacija u oblasti u kojoj djelujemo. To je možda i apsurdna situacija, da smo uvažavani ali da nas niko ne sluša niti prihvata sugestije. Mislim da tome svakako doprinosi da smo mi organizacija koju vode osobe stručne za ono čime se organizacija bavi. Ali i dalje, ne samo od nas, nego od svih aktera van sistema, sugestije se samo čuju ali se ne primjenjuju. I to je teško shvatljiva situacija, jer na žalost svih nas, mnoge primjedbe koje smo dali a tiču se nekih lokacija, na primjer Kostanjice kod Perasta, su se ispunili kao najcrnje slutnje. Ali i dalje, se nastavlja ista praksa da se ne vjeruje stručnoj procjeni dok se ne vidi njena stravična realizacija u realnom prostoru. Mi uvijek i prije svega nastupamo kao arhitekte a tek onda kao nevladini aktivisti.

Da li imate podršku nekih institucija, i na koji način uspijevate da izađete na kraj sa projektima koji iziskuju ozbiljna sredstva i angažman?

Uprkos svim našim kritikama mi ne možemo reći da saradnja sa institucijama ne postoji. Mi smo praktično sa svima povezani, mislim da nas rado uključuju u radne grupe i sl. ali jednostavno to nije dovoljno u smislu da se sugestije, ne samo naše već svih koji participiraju, moraju ozbiljnije razmotriti. Naši projekti se već dugo primarno finansiraju od strane različitih donatora, a u mnogo manjoj mjeri od strane domaćih fondova. To je proprilično težak proces, jer je potrebno ne samo da sprovodite aktivnosti već i da nađete sredstva za njih. Možda smo zato i više ljuti na institucije koje ne rade bolje svoj posao upravo iz razloga što one nemaju pretjeranu brigu o izvoru sredstava a opet su im rezultati mali. Naša specifičnost, da smo stručna organizacija, koja je smještena van Podgorice, donosi nam i dodatnih izazova jer nije jednostavno naći fondove za teme koje nas zanimaju.

Dobitnici ste mnogobrojnih nagrada, a jedna od poslednjih je i na salonu SaCG za višedecenijski rad i doprinos arhitektonskoj sceni i teoriji arhitekture, koliko znači jedna takva nagrada za dalji rad?

Naravno da nam znači, posebno što dolazi od strane kolega. Kao što smo spomenuli i u obraćanju prilikom dodjele te nagrade, ipak one ne znače toliko da bi nam kompezovali težak i mučan osjećaj koji imamo zbog toga šta se dogodilo prostoru Crne Gore. Kada posložite prioritete i kada radite nešto što ima malo višu ideju, nešto što pokušavate da sačuvate ne za danas ili sutra, već za budućnost i generacije koje dolaze, tada imate i taj neki osjećaj višeg cilja u kojem bi vam pravi osećaj zadovoljstva donijelo isključivo ispunjenje te vizije. Ma kako zvučalo suviše utopijski nama je zaista jedina i prava nagrada da prestane devastacija prostora.

Koji su projekti na kojima trenutno radite?

Pripremamo još jednu knjigu na temelju istoimenog istraživanja sprovedenog prošle godine “Organizacije u oblasti kulturne baštine u Crnoj Gori: analiza stanja, potreba i uslova za razvoj”. Radimo na projektu “ClimCity” sa partnerima Eco Logic iz Podgorice. To je projekat čiji je cilj povećanje svijesti i kapaciteta zaposlenih u crnogorskim školama za sprovođenje nastavne teme urbano prilagođavanje klimatskim promjenama. Partneri smo i Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) na projektu “Osnaživanje civilnog društva u borbi protiv devastacije prostora i zaštićenih područja”.

Razgovarala: Aleksandra Zečević Malović