Povodom inicijative Katoličkog biskupa Rišara iz Monpeljea da se Jelena Savojska proglasi za sveticu dajemo vam djelove teksta objavljenog u podgoričkim "Vijestima" 05.12.2001. Autor teksta je Đanandrea De Antonelis. Fotografije su uglavnom preuzete iz knjige JELENA SAVOJSKA autora Renata Berneskia.
Ime Jelene Savojska je poznato ali je malo poznato koliko je ova vladarka bila plemenita i koliko je vjerno služila ne samo italijanskom i crnogorskom narodu već ljudima uopšte. Član dinastije Savoja među svecima? Poslije Marije Kristine, kćerke Viktora Emanuela I i kraljice dvije Sicilije (1812-1836, koju je crkva posvetila na stotu godišnjicu smrti) i Klotilde, kćerke Viktora Emanuela II (1843-1911, proces beatifikacije započet 1942), sada se govori o ovoj počasti i za kraljicu Jelenu, suprugu Viktora Emanuela III. Tiha kraljica uvijek je bila uz svog muža, ali je malo učestvovala u političkim dešavanjima Italije.
Rođena na Cetinju 8. januara 1873. od oca Nikole Petrovića Njegoša - budućeg Nikole I od Crne Gore - i Milene Vukotić, prvu mladost je provela na ruskom carskom dvoru. Imala je 23 godine kada je prilikom jedne zvanične prigode, na vjenčanju cara Nikole II, upoznala Viktora Emanuela Savojskog, princa od Napulja, koji je bio četiri godine stariji od nje. Njena bujna ljepota nije mogla proći neopaženo od strane italijanskih dostojanstvenika koji su tražili visoku ženu da uravnoteže ne baš impresivni prinčev stas; sa druge strane, za njenu porodicu bila je neponovljiva prilika da se sprijatelje sa vladajućom kućom jedne od glavnih država u Evropi: vjeridba je zakazana ubrzo i nakon što je Jelena pokatoličena, svadba je održana 24. oktobra 1896.
Raskoš italijanskog dvora nije promijenio skromni temperament Jelene, koja je uvijek vodila povučen i uzoran život, koja nije voljela slavlja i svjetovne stvari, već se posvetila humanitarnom radu, u toku i nakon rođenja petoro djece: Jolande, Mafalde, Đovane, Marije i Umberta. Najistaknutije je njeno učešće 1935. na "Dan vjere" (praktično njeno jedino važno zvanično pojavljivanje gdje nije bila uz muža), kada je željela da bude prva Italijanka koja će pokloniti domovini svoj vjenčani zlatni prsten da bi se izborili sa sankcijama nametnutim Italiji od strane Društva naroda (UN) zbog rata sa Abisinijom.
Jelena nije bila samo skromna kraljica koja je svoju vjeru podarila domovini. Čitav svoj život posvetila je dobrotvornom radu. A pomoć najugroženijim nije bio samo svjetovni "zadatak" - ono što su mnoge žene na visokim položajima obavljale kao društvenu obavezu - već djelo hrišćanskog dobročinstva. Jelena je to posebno pokazala nakon zemljotresa u Mesini 1908. Našla se na licu mjesta medu ruševinama i ranjenicima. Sicilijanski grad joj je još za života posvetio spomenik.
Sa istom posvećenošću pomogla je ugroženima u toku Velikog rata, radeći kao medicinska sestra u bolnicama. Jelena je bila jednostavna, sigurno ne priprosta (obrazovanje na carskom dvoru svakako je moralo dati rezultate): i danas je pamte kao ženu sposobnu da zasnuje svoj i život svoje djece na jednostavnosti, i tako postane primjer koji se obožava i poštuje.
Sa padom fašizma došlo je i do pada dinastije Savoja, Jelena je pošla za mužem u egzil u Aleksandriju; nakon Viktorove smrti 1947. vratila se u Francusku, da bi živjela usamljeno u Monpeljeu, gdje je umrla 1952. Sada se Jelena od Crne Gore vraća na istorijsku pozornicu zahtjevom za njenu beatifikaciju.
Etape koje treba preći do beatifikacije
MILANO - Prvi korak procesa beatifikacije: početak preliminarne istrage, na zahtjev biskupa Rišara iz Monpeljea, samo je početak dugog procesa potrebnog da bi se osoba proglasila za sveca, u ovom slučaju kraljica Jelena Savojska.
Istraga treba da utvrdi da li postoje svi uslovi za otvaranje druge istrage, koja će biti uvod u pravi proces. Početak ove istrage najavio je biskup Rišar 27. novembra u Monpeljeu, što se podudarilo sa otvaranjem manifestacije obilježavanja stote godišnjice kraljičine smrti, ceremonije koja se završava 24. novembra 2002. U Monpeljeu su bili sahranjeni posmrtni ostaci kraljice prije nego što su prebačeni u Crnu Goru, iz koje ona potiče. Zahtjev za pokretanjem procesa beatifikacije odgovor je na brojna mišljenja, koja godinama podržavaju stav da je kraljica živjela i umrla kao svetica. Kanonske norme u vezi sa procedurom koju treba slijediti prilikom beatifikacije predviđaju da istragu pokrene biskup iz biskupije u kojoj je umrla osoba za koju se traži beatifikacija. Početna grupa sastoji se od biskupije, parohije, religiozne kongregacije, asocijacije i ova grupa preko svog postulatora traži od biskupa otvaranje istrage. Biskup, nakon što dobije zeleno svjetlo od Svete stolice, formira odgovarajući biskupski tribunal. Tribunal poziva razne svjedoke koji govore o konkretnim djelima, herojskoj uzdržanosti, hrišćanskim vrlinama, tj. teološkim vrlinama - vjeri, nadi i milosti, i glavnim vrlinama: mudrosti, umjerenosti, snazi i ostalim karakteristikama života. Međutim, proces je dug i složen i uvijek se ne završava proglašenjem svetosti. Pristalice crnogorske kraljice moraju imati još dosta strpljenja.
Rođena na Cetinju 8. januara 1873. od oca Nikole Petrovića Njegoša - budućeg Nikole I od Crne Gore - i Milene Vukotić, prvu mladost je provela na ruskom carskom dvoru. Imala je 23 godine kada je prilikom jedne zvanične prigode, na vjenčanju cara Nikole II, upoznala Viktora Emanuela Savojskog, princa od Napulja, koji je bio četiri godine stariji od nje. Njena bujna ljepota nije mogla proći neopaženo od strane italijanskih dostojanstvenika koji su tražili visoku ženu da uravnoteže ne baš impresivni prinčev stas; sa druge strane, za njenu porodicu bila je neponovljiva prilika da se sprijatelje sa vladajućom kućom jedne od glavnih država u Evropi: vjeridba je zakazana ubrzo i nakon što je Jelena pokatoličena, svadba je održana 24. oktobra 1896.
Raskoš italijanskog dvora nije promijenio skromni temperament Jelene, koja je uvijek vodila povučen i uzoran život, koja nije voljela slavlja i svjetovne stvari, već se posvetila humanitarnom radu, u toku i nakon rođenja petoro djece: Jolande, Mafalde, Đovane, Marije i Umberta. Najistaknutije je njeno učešće 1935. na "Dan vjere" (praktično njeno jedino važno zvanično pojavljivanje gdje nije bila uz muža), kada je željela da bude prva Italijanka koja će pokloniti domovini svoj vjenčani zlatni prsten da bi se izborili sa sankcijama nametnutim Italiji od strane Društva naroda (UN) zbog rata sa Abisinijom.
Jelena nije bila samo skromna kraljica koja je svoju vjeru podarila domovini. Čitav svoj život posvetila je dobrotvornom radu. A pomoć najugroženijim nije bio samo svjetovni "zadatak" - ono što su mnoge žene na visokim položajima obavljale kao društvenu obavezu - već djelo hrišćanskog dobročinstva. Jelena je to posebno pokazala nakon zemljotresa u Mesini 1908. Našla se na licu mjesta medu ruševinama i ranjenicima. Sicilijanski grad joj je još za života posvetio spomenik.
Sa istom posvećenošću pomogla je ugroženima u toku Velikog rata, radeći kao medicinska sestra u bolnicama. Jelena je bila jednostavna, sigurno ne priprosta (obrazovanje na carskom dvoru svakako je moralo dati rezultate): i danas je pamte kao ženu sposobnu da zasnuje svoj i život svoje djece na jednostavnosti, i tako postane primjer koji se obožava i poštuje.
Sa padom fašizma došlo je i do pada dinastije Savoja, Jelena je pošla za mužem u egzil u Aleksandriju; nakon Viktorove smrti 1947. vratila se u Francusku, da bi živjela usamljeno u Monpeljeu, gdje je umrla 1952. Sada se Jelena od Crne Gore vraća na istorijsku pozornicu zahtjevom za njenu beatifikaciju.
Etape koje treba preći do beatifikacije
MILANO - Prvi korak procesa beatifikacije: početak preliminarne istrage, na zahtjev biskupa Rišara iz Monpeljea, samo je početak dugog procesa potrebnog da bi se osoba proglasila za sveca, u ovom slučaju kraljica Jelena Savojska.
Istraga treba da utvrdi da li postoje svi uslovi za otvaranje druge istrage, koja će biti uvod u pravi proces. Početak ove istrage najavio je biskup Rišar 27. novembra u Monpeljeu, što se podudarilo sa otvaranjem manifestacije obilježavanja stote godišnjice kraljičine smrti, ceremonije koja se završava 24. novembra 2002. U Monpeljeu su bili sahranjeni posmrtni ostaci kraljice prije nego što su prebačeni u Crnu Goru, iz koje ona potiče. Zahtjev za pokretanjem procesa beatifikacije odgovor je na brojna mišljenja, koja godinama podržavaju stav da je kraljica živjela i umrla kao svetica. Kanonske norme u vezi sa procedurom koju treba slijediti prilikom beatifikacije predviđaju da istragu pokrene biskup iz biskupije u kojoj je umrla osoba za koju se traži beatifikacija. Početna grupa sastoji se od biskupije, parohije, religiozne kongregacije, asocijacije i ova grupa preko svog postulatora traži od biskupa otvaranje istrage. Biskup, nakon što dobije zeleno svjetlo od Svete stolice, formira odgovarajući biskupski tribunal. Tribunal poziva razne svjedoke koji govore o konkretnim djelima, herojskoj uzdržanosti, hrišćanskim vrlinama, tj. teološkim vrlinama - vjeri, nadi i milosti, i glavnim vrlinama: mudrosti, umjerenosti, snazi i ostalim karakteristikama života. Međutim, proces je dug i složen i uvijek se ne završava proglašenjem svetosti. Pristalice crnogorske kraljice moraju imati još dosta strpljenja.
